17 godina
neaktivan
offline
RE: Učenje programiranja
Quantum kaže...
naxeem kaže...
Razumjeti matematiku ili fiziku nešto je sasvim drugo. Ako učiš te predmete tako da ih razumiješ, vježbanje zadataka ti uglavnom ne treba (treba da stekneš osjećaj kod integralnog računa/analize) i ako zaista kužiš te stvari, programiranje ti dolazi kao logična primjena matematičkih i fizičkih metoda koje su logične.
Problem je što se programiranje ne može naučiti šablonski; nema "tipova zadataka", nema gotovih rješenja za sve probleme i putevi rješenja su proizvoljni i fleksibilni. Takva situacija s programiranjem zakoči one "inače dobre matematičare" koji zapravo matematiku ne znaju.
S većim dijelom posta se sasvim slažem, ali s ovime ne, pa samo da dam svojih 5 centi.
Što se tiče matematike, mislim da je sasvim krivi pristup zagovarati općenito nevježbanje zadataka. Znati praktično riješiti zadatak je jednakovrijedno kao i poznavanje pripadajućeg teorijskog modela. Međutim, mislim da tu treba uočiti jedan bitan moment - IMHO, ta dva procesa (teorijska spoznaja i razumijevanje plus praktično rješavanje) trebala bi biti tretirana kao neraskidivi. Drugim riječima, trebalo bi testove postaviti tako da se učenika/studenta prisili da uz rješenje konkretnog zadatka odgovara i na pitanje "zašto". Primjerice, uvjetovati rješenje matrične jednadžbe objašnjenjem i primjenom Kronecker-Capellija na sam zadatak. Ili, pokazati zašto je primijenjeno L'Hospitalovo pravilo u zadatku i koja je veza s Rolleovim teoremom. Ili, u zadatku sa Taxicab geometrijom pokazati zašto je smio upotrijebiti formulu koju je upotrijebio i kako je to vezano s općenitim metričkim prostorima (Hausdorff). I tako dalje.
Međutim, postave li se tako stvari, tu se onda pojavljuje nekoliko pitanja - prvo, tako postavljeni zadaci zahtijevali bi i veći angažman profesora pri izlaganju materije. Drugo, tako postavljeni zadaci zahtijevali bi da sami (srednjoškolski) profesori matematike jako dobro razumiju materiju koju izlažu - a to, u oba slučaja nažalost, nerijetko nije tako i ne znam koliko je to realistično očekivati u ovoj zemlji (u razloge ne bih sada ulazio).
Bottom line - učenje matematike mora ići učenjem postupaka rješavanja, ali s big picture na umu. Učenjem postupaka i tehnika lagano se povećava složenost i napreduje, a o tome pričamo. Vrlo je rijetka privilegija imati priliku raditi s čovjekom koji asimilira zadatak iz teorije, pa mu vježbanje nije potrebno. To su prodigies, matematski geniji kojih ima možda 1 na 100 000. Mislim da većina ljudi jednostavno tako ne funkcionira, a očito je da to uvažava nastavna metodika i didaktika.
Slično je i s programiranjem - valja jednostavno naučiti i shvatiti par tuceta klasičnih algoritama, trikova i prečaca koji olakšavaju stvari. Nakon toga, stvari jednostavno "kliknu" i spreman si za dalje. Ne treba valjda niti reći da je poznavanje pripadajuće teorije i analize ključno tijekom samog procesa učenja.
Pazi, ne znam koliko sam bio jasan u tom dijelu svog posta, ali moj stav nije bitno drugačiji od tvog.
Rekoh "uglavnom ne treba", ali nikako da se potpuno izbaci. Naime, nije problem u vježbanju ili nevježbanju zadataka jer je i teoriju teško apsolvirati bez primjene u kojoj ćemo je razumjeti; smatram pogrešnim nabacano vježbanje u kojem se forsira memoriranje tehnika za tipove zadataka po principu "učenja na pamet". Učenik/student koji tako uči pri prvoj promjeni redoslijeda poslova u zadatku izgubi se i blokira. Isto je i kod programiranja; ja ne mogu doći sebi od te gluposti, ali neki od mojih kolega uspjeli su preživjeti faks i doći do diplomskog rada (kojeg neće nikada napisati dok im to ne obave drugi kolege), a nisu sposobni napisati najgluplji program čak ni da im je knjig u ruci s pristupom googleu. Jednostavno ne kuže ni osnovnu logiku jer su sve što su položili naučili na pamet. Kako je moguće da netko završi studij računarstva, a samostalno ne zna napisati liniju koda? Pojma nemam... akcija Indeks?!
Poanta i matematike i programiranja je da se nauči primijeniti teoriju u praksi. Zadaci i njihovo vježbanje morali bi biti tu isključivo u funkciji razumijevanja teorije i stjecanja logike koja se tu primjenjuje. Metoda traženja ekstrema funkcije itd. nije ništa doli algoritam.
Učenje formula na pamet? - Ne valja. Formule moraju biti dostupne, a primjena je ono što pokazuje znanje. - Zadaci iz programiranja se daju s pristupom svim mogućim resursima, jer to se i očekuje od inženjera, da se snađe i iskoristi dostupne informacije, a ne da na pamet uči sintaksu scanfa.
Mislim da nisi u pravu s ovim o genijima jer sam ja matematiku učio baš na taj način, učenjem teorije, pregledom primjernih zadataka tj. primjene teorema i izvedenih formula i razumijevanjem izvoda, odnosno načina na koji se izvod dogodio, a genijem se ne smatram, pogotovo ne matematičkim jer nikad nisam imao sve petice iz matematike (dapače, često sam dobijao jedinice jer bih riješio zadatak "u glavi" pa mi je "nedostajao postupak"), a i jer mi je iq jedva nešto preko 140, a geniji su otprilike 170+ koliko znam, dok je 130 prosjek matematičkog fakulteta. Istina, programiram od osnovne pa sam možda putem stekao logiku i algoritamsko razmišljanje, ali mislim da je ključan dio i matematike i fizike i programiranja upravo ono što je tim dvjema znanostima i zajedničko: princip varijabli i njihovih međusobnih odnosa.
Metoda učenja matematike, fizike i programiranja trebala bi se u našem školstvu iz korijena promijeniti. Punjenje normi kod ispita i satnica je pogrešna metoda. Sada kada sam prošao sve stupnjeve obrazovanja, jasno mi je koliko je loša metoda učenja u školama i osnovnim i srednjim; na fakultetu je situacija nešto bolja, ali minimalno, jer svi idu linijom manjeg otpora - preko šalabahtera, prepisivanjem, učenjem na pamet...
Mnogi su zamrzili matematiku zbog lošeg pristupa, zbog nulte razine objašnjavanja i nedostatka odgovora na pitanje "zašto?". Ja sam i sam tijekom osnovne i srednje škole matematiku izbjegavao tako da joj nisam posvećivao više od minimuma potrebnog za neki prosjek, istovremeno se čudeći kakve veze ima programiranje koje "rasturam" s tim kupusom od znanosti. I to je trajalo sve dok nisam napisao svoj 3d renderer i naetio na matrice "ah, a to je matematika?!"i shvatio da sam tu vražju matematiku naučio samostalno bolje nego ikada u školi samo zato jer sam je učio s nekim ciljem i razumijevanjem umjesto da sam mehanički memorirao kako ispuniti normu za "kontrolni". Integrale nisam naučio u matematici četvrtog razreda, nego kad sam jednom strojaru pisao program da mu "računa neke gluposti"....
Naš obrazovni sistem je loš i to što su zadaci i vježbanje potrebni za razumijevanje potpuno se izokrenulo u to da su ti zadaci sami sebi i finalnoj ocjeni svrha. Isto i s programiranjem čak i na fakultetima.
Zbog takvog stanja, meni je sasvim jasno zašto matematiku, fiziku i programiranje "mrzi" puno više učenika i studenata nego je to normalno i nego bi to trebalo biti i na kraju, sasvim mi je jasno zašto niti jedan naš fakultet nije među prvih nekoliko stotina ili tisuću u svijetu.
Šteta. Imamo sposobnih i pametnih ljudi, ali i puno potencijala koji je neiskorišten jer se zbog lošeg obrazovnog sustava previše izgubi jer nemaju svi priliku ni volju samostalno izgrađivati svoje znanje, niti je to uvijek moguće.
Avatar odgovara mojim reakcijama dok čitam ovaj forum...
Poruka je uređivana zadnji put ned 12.4.2009 1:00 (naxeem).
.
. Šalim se, profesionalnost je na najvišoj razini. Ja sam prije radio u jednoj "privatnoj" firmi i to su dva svijeta koja se uopće ne mogu uspoređivati. Ja zadovoljan