Jeftina sentimentalnost ne može napuniti gladan stomak, niti izlječiti istraumatiziranu psihu.
Hrvatska je izuzetno BRUTALNA zemlja za običnog malog čovjeka.
Moji bliski članovi obitelji su se doslovce preporodili i izlječili psihički i fizički za samo godinu dana rada u Njemačkoj.
Mada rade za minimalac. Imaju sasvim dovoljno za sve svoje potrebe.
Neki ljudi su prirodno više, a neki manje sentimentalci i nostalgičari.
Meni je u Hrvatskoj bilo lijepo dok sam se školovao (još bi bilo lijepše da nije bilo tog nesretnog rata i srpskih granata), a iza škole.... samo noćna mora...trauma.
Te stari ostao bez posla , te mati na ulici, nemaš se kud okrenut.
Kako da ja to zaboravim? Kako da ja sad kmečim za zavičajem? Za mučionicom?
Ja razumijem da netko sa faksom ne želi "prati prozore" za minimalac. Razumijem da netko kome je u Hr bilo lijepo gaji nostalgičarske osjećaje i pati. Ne razumijem zašto se ne vrati, kad je već tako.
Ali ja osobno jednostavno nemam problem raditi za minimalac, za početak. Niti imam problem sentiša i sevdaha, čak naprotiv, "lečim se" i uživam.
Imam 35 godina, i nemam ja ni vremena ni živaca, ni volje, čekat da se "domovina" opošteni. To tko misli delat, nek slobodno dela, nek "gradi" Hrvatsku. Ja ovak izvana, mogu samo takvima ići na živce.
JA sam stanovnik svijeta. Planet zemlja je moja domovina. Moj zavičaj. Ako ću biti sentimentalan, onda ni iz pelena nisam trebao izaći. Još me vuče nostalgija za danima kad sam mogao samo pustiti toplo... da me grije oko guze... eto to Vam mogu priznati i bez da sam popio alkohola. Godinu dana u Njemačkoj se ne može mjeriti sa jednim dobrim kenjanijem u pelene dok sam bio mali. Koji je to dobar osjećaj...
Stari, za ovo bi ti platio rundu!