Lijek u krvnoj stanici

Neki citostatici se i danas koriste aktivirani svjetlom, ali se to u pravilu radi prilikom operacije. Znači, prije operacije se ubrizga, a tijekom operacije aktivira na ciljanom području. Problem je što je u tom slučaju dostava manje učinkovima, a velika doza ostane neaktivirana, pa pacijent ne smije na svjetlo dok se ne izluči.

 

Za inzulin je situacija relativno jednostavna. Mlađi pacijenti sve lakše dolaze do inzulinske pumpe koja automatski dozira potrebnu dozu inzulina prema razini šećera. Mislim da je hormonalni sustav štitnjače daleko složeniji, pa je i doziranje složenije. Dovoljno je samo da je mjerenje složeno i već je problem.

https://mediligo.hr/inzulinska-pumpa/

 

Senzor nije u pumpici već se on stavi negdje na tijelo i on bežično komunicira s pumpicom i javlja joj razinu stalno.

 To su neke teme zbog kojih neprestano kukam u rubrikama s temama o razvoju pametnih gadgeta (smartfona, smartwatcheva, smartwristova) Svi nude jedno te isto debelo precijenjeno, a koliko nas zanima ritam otkucaja srca? Nisu u stanju na smartwatchu/smartbandu osmisliti ni tlakomjer, dane govorimo o hormonalnoj ili analizi glukoze. Da, složeno je trenutačno mjerenje, ali čini mi se da se kojekakvi "health" proizvođači ni ne trude. 

Mjerenje tlaka je zapravo poprilično složeno. Obstrukcijski tlakomjeri mjere u intervalima, a problem je što moraju moći stegnuti dio tijela s dovoljnom silom i dovoljno finom regulacijom da bi se mjerenje moglo izvršiti. To zahtjeva mehaniku koja je problem. Kontinuirano mjerenje zahtjeva fizički pristup arteriji i mora postojati medicinski opravdan razlog zbog opasnosti od infekcije i drugih komplikacija, te se obično koristi nakon složenijih operacija.

Kao, prvo moram napisati da mi je drago kada je neka tema kao što je visoka znanost i tehnologija, obrađena na publicističkoi način da se čitatelju koji je u tome područjku laik, na popularan način objasni neka "teža" tema.

Tako da voli na BOL uvijek pročitati takve specijalizirane teme.

 

Zanimljiv je način kako se dolazi do mjesta izvora koje treba liječiti.

 

Drugo, počesto ljudi koji ne razumiju stvar krenu optuživati druge da su oni tu samo zbog para.

Gledajte, ljudi kužim ja vas, al' vi morate i razumijeti da razvoj nekog lijeka košta, te da je sve potrebno vrijeme. Bez obzira na plemenitost ciljeva koje postižemo upotrebom lijekova.

 

Lijekove ne mogu razvijati pekari ili čobani, ne zato kaj su glupi, nego jednostavno njihov opis posla ne spada u razvoj lijekova.

Za to treba puno školovanja, odricanja, truda, vremema,znanja samog pojedinca koji cijeli život uči od osnovene škole pa do doktorata.

Sve to košta samo tog pojedinca, te ne možemo gledati na takve vrijedne ljude da su oni ovdje samo zbog para.

Koliko sam imao prilike upoznati i doktrore i kemičare, svi se oni time bave radi drugih motiva i nije im samo novac imperativ.

Gledajte, ljudi nisu ni svijesni koliko samo mi u Europi sretni zbog takvih zdrastvenih sustava koje imamo gdje je sve, više-manje, džaba. 

Dakako, ako se netko teže razboli, onda mu nažalost ni zdrastveno osiguranje ne bude sve pokrivalo. 

 

Tako da mislim da se ne isplati živcirati, te biti ogorčen zbog stvari koje ne možete promijeniti.

Nepravde ima i bit' je uvijek. Međutim, nepravda postoji dok ljud ne rade ništa. 

Npr., nekome se teže razboli dijete, te nema para za njegovo liječenje. O.K., kaj da čovjek radi? Da, kuka?

Ne, nego brate potraži pomoć. Kada ljudi vide za koju svrhu se skupljaju pare, svatko će odvojiti malo, te to "malo" na kraju postaje veliko. Svatko učini dobro djelo u skladu sa svojim mogućnostima, te se pravda ostvaruje. 

Dobra djela se neće ostvarivati samo od sebe, zato su potrebni dobri ljudi.

 

Nisu svi dobri, al' to vam je tako u životu.

Na jednog čovjeka koji vam iz bilo kojeg razloga ne želi pomoći, dolazi njih deset koji su to spremni učiniti.

 

Dobro kaže čitatelj prije mene! Što znači da netko radi nešto "zbog para"? Pa svi mi radimo za neki novac, pekar peče kruh, vozač vozi tramvaj, šanker kuha kavu... Pa zar su svi oni lopovi i moralno sumnjivi tipovi samo zato što pošteno zarađuju za život? Ovdje se provlači jedna opća istina koja je baš zato istinita što je - kako bi fiozofi rekli - empirijski prazna, što zapravo ništa ne kazuje. To što kemičar, znanstvenik prima plaću, kao svaki drugi zaposlenik, ne kazuje ništa ni što ni kako radi. To što "radi za novac" zapravo ne kaže ništa.
A što znači da netko ne radi za novac? Znači ili da živi na tuđoj grbači (da je društveni parazit), prosjak ili lopov - jer od nečega ipak živi. Treba vratiti dostojanstvo radu, to je to.

To nema veze s farmacijom, već s Hrvatskom. Kao što se lova prala pri farbanju tunela, nabavci automobila, tako se prala i pri nabavci lijekova. Neke lijekove su bolnice plačale skuplje nego su u lijekarni došli over counter, a na lijekovima koji se ne mogu kupiti over counter je to još lakše sakriti.

Postoje ljudi koji razvijaju lijekove i oni koji određuju njihovu cijenu. Nemojmo ih brkati. I nitko nema obavezu tražiti lijek za neku bolest, pa nema mjesta ogorčenosti, to je posao kao i svaki drugi.

Razvoj lijekova je u pravilu skup i nije čudno da, pogotovo na početku, puno koštaju. Problem je što je lijek roba, pa mu se cijena određuje prema potražnji. Zato postoji zdravstveno osiguranje da to amortizira i trošak rasporedi na cijelu (radnu) populaciju. Neki to vide kao socijalizam, a neki kao društveno odgovorno ponašanje. Skupljanje novaca za bolesne pojedince stvara neravnopravnost, pa se za neke skupi (uz mogućnost zlouporabe), a za neke ne.