Idemo redom. 99% ekrana danas ima kapacitivni touch. CapTouch je odredjen broj prozirnih kondenzatora odstampanih na staklu ispred ekrana. Taj odredjen broj je mali s obzirom na broj tocaka (rezoluciju) toucha i reda je 200 x 100 dok je rezolucija reda 1000x600 (okvirno). Nacin rada je da se mjere kapaciteti i odredjuje koliko % je svaki kond prekriven prstom. To je glavni razlog zasto stylus ne funkcionira. Postoje chipovi koji mjere kapacitete i te podatke "salju" OSu. Izmjeriti kapacitet konda zahtijeva neko vrijeme, a i dvije zice po kondu. Uzmite onih gore 200 kondova i dobijete 201 zicu i 200 pretvaraca. Chipovi sa 200 nozica nisu bas mali (govorimo o jednoj osi) i zato se sluzi trikovima. Trikovi smanjuju drasticno broj nozica (na 40) ali i povecavaju vrijeme potrebno za mjerenje. To je jedan problem.
Drugi problem je dio na procesoru. Kako detekcija toucha zahtjeva matematiku, ista se vrti pod OSom u sklopu drivera i servisa za touch (touch chipovi povezani su serijski - SPI). Vrtiti nesto pod OSom znaci user program sa istim pravima kao i ostali prgrami, tj swappanje na "disk" i prekidanje rada da drugi dodju na red. To se najbolje vidi kada imate malo optereceni Android jer prihvacanje toucha potraje (meni koji puta cak par sekundi).
Za razliku od kapacitivnog, rezistivni touch je "trenutni". Ja na svojim napravama idem na nekih 2000 mjerenja/sek, a moze i brze. Ima i drugih metoda kao sto su razni stojni valovi, reflaksije itd. Stariji iz doba Apple 2 sjetit ce se touchpada koji je bio obicna zica i vrlo primitivne diskretne elektronike. Sve je funkcioniralo jako brzo. Nemojmo zaboraviti tada nije bilo mikrokontrolera, cak nije bilo SMDa!
Da li stvarno napredujemo? Ja tvrdim da bas i ne.