Da se u nas malo čita poznato je već dugo. Ne trebaju nam neki stranci o tome govoriti.
Problem je i kad se čita što se čita.
A i ponuda u knjižarama je loša. Većina ponude je žanrovska - puno se prevodi i izdaje ali to su uglavnom ljubići, krimići, SF i knjige za samopomoć. Nemam ništa protiv žanrovske literature, i sam je čitam dosta, ali dojam je da i oni koji kažu da čitaju uglavnom ne idu dalje od toga.
Navika čitanja stječe se u djetinjstvu, a naš obrazovni sustav temeljito radi na tome da djeci ogadi čitanje i da ih odbije od knjiga. Mudraci koji rade popise za lektiru, a i planove i programe hrvatskog jezika i književnosti kao da žive u devetnaestom stoljeću.
Kao da nije dovoljno što postoji gomila distrakcija koja je primamljivija od knjiga (svi mogući ekrani).
A hiperprodukcija svakakvih knjiga dodatno razvodnjava kvalitetu, pa je čak i informiranom i educiranom čitatelju teško pronaći kvalitetne naslove u bujici smeća.
Imam dojam da je budućnost knjiga i čitanja prilično blijeda i neizvjesna. Ne mislim da će knjige nestati, ali čitanje kao disciplina mislim da je zauvijek promijenjeno. Zamislite tko bi sada krenuo čitati ozbiljnu knjižurinu od više stotina stranica, a da mu to nije ili obveza ili profesija.
