Tony: filmski portret mladog Bourdaina

poruka: 6
|
čitano: 2.000
1
+/- sve poruke
ravni prikaz
starije poruke gore
Ovo je tema za komentiranje sadržaja Bug.hr portala. U nastavku se nalaze komentari na "Tony: filmski portret mladog Bourdaina".
18 godina
offline
Tony: filmski portret mladog Bourdaina

Moj osvrt ću započeti baš kao poziv na raspravu, možda mi netko ukaže drugačije mišljenje?

 

Svaka decenija je imala svoje "exploatation" filmove, žanr gdje se neka tema ekranizira ne zbog želje za umjetnošću već želje za parama. Tako smo sad, generalno je prihvaćeno, u etapi biopic exploatationa, kada se ekranizira život više manje bilo koje planetarno popularne osobe. Jeste li znali da dobivamo 4 (četri) filma o Beatlesima?

 

I dok je to razumiljivo radi ljudske znantiželje i voajerizma kada su u pitanju osobe iz neke davnije prošlosti - nisu mi baš jasni filmovi o osobama koje smo gledali svaki dan kao smo htjeli, slušali njihova mišljenja na tjednoj bazi, a dobar dio je možda još i živ - ne znam što se tu može "snimiti bolje" nego da se živog čovjeka pita u intervjuu?

2 Beatlesa su još živa, od 60-ih, znači punih 60godina tko nije čuo Beatles jednom tjedno je - gluh. Što JOŠ imamo saznati o njima? Koliko ga je puta John najčešće tresao na pisoaru?

 

No tu dolazimo i do ekranizacija malo živopisnijih ljudi, pa se već dolazi u doba kada se žive ljude sa svim vrlinama i manama upakira u nekakvu simulacru lišenu od svega osim "kolekcije scena prihvatljivih za obiteljsko gledanje".

 

Michael, Bohemian Rapsody, Elvis, Back To Black,  sve redom filmovi koji jednostavno uopće nisu prikazali ljude o kojima kažu da snimaju film, već nešto što se može tek nazvati "Best of Mjuzikl" samo sa glumcima koji nemaju 5% karizme i živopisnosti originala.

 

I sad, može mi se kontrirati sa uspješnošću tih filomova - Michael jest zaradio preko milijarde dolara, ali to je više znak nečega (po meni još goreg) drugog, nego puke kvalitete filma.

Naime i filmska i glazbena umjetnost su u opadanju.

 

U nijednom desetljeću se nije dogodilo da su prijašnji uratci populariniji od sadašnjih, no od početkom 2010ih se događa upravo to. 

Kod filmova je to očito, superjunaci vladaju već skoro 20 godina (umobolno) a zadnji "originalni" film (koji nije ekranizacija, adaptacija, nastavak, franšiza, po predlošku) koji je premašio 1 milijardu na kino blagajnama je Avatar iz 2009. Osim što je i to sada franšiza (i to najunosnija), to je bilo prija 17 godina. 

Slično se dešava i sa glazbom, to da je Taylor Swift najpopularnija osoba na planeti već 2 desetljeća je povijesno-prvo, a dešava se i druga katastrofa - nema koncerata, jer čak i zvijezde koje se ne skidaju sa top ljestvica ne mogu napuniti arene. 

 

I shvaćam sad potrebu kreatora filma da pokaže neku drugu strani poznate osobe, ali čemu? Kad ni sama osoba to nikako ne bi htjela?

Dolazimo polako do apsurda prodaje majice sa likom Chea, ili ovoga sa Queen, gdje se Freddya prikazalo na način na koji bi on vjerojatno pljuno svima u facu. 

 

Ne razumijem taj bezobrazluk i narcizam kad se netko aposlutno nepovezan sa stvarnom osobom nameće da će sad on prikazati tu osobu "na svoj način". I to osobu čiji video imaš na YouTubeu pa možeš tu osobu gledati a ne skupinu "autora sa vizijom".

 

Kako je ovo ipak internetska debata obligatoran sam zapitati:

Kad će film: "Austrijski Slikar - rane godine"?

You can fall for chains of silver you can fall for chains of gold You can fall for pretty strangers and the promises they hold
Moj PC  
3 0 hvala 3
17 godina
online
Re: Tony: filmski portret mladog Bourdaina
wyks kaže...

Moj osvrt ću započeti baš kao poziv na raspravu, možda mi netko ukaže drugačije mišljenje?

 

Svaka decenija je imala svoje "exploatation" filmove, žanr gdje se neka tema ekranizira ne zbog želje za umjetnošću već želje za parama. Tako smo sad, generalno je prihvaćeno, u etapi biopic exploatationa, kada se ekranizira život više manje bilo koje planetarno popularne osobe. Jeste li znali da dobivamo 4 (četri) filma o Beatlesima?

 

I dok je to razumiljivo radi ljudske znantiželje i voajerizma kada su u pitanju osobe iz neke davnije prošlosti - nisu mi baš jasni filmovi o osobama koje smo gledali svaki dan kao smo htjeli, slušali njihova mišljenja na tjednoj bazi, a dobar dio je možda još i živ - ne znam što se tu može "snimiti bolje" nego da se živog čovjeka pita u intervjuu?

2 Beatlesa su još živa, od 60-ih, znači punih 60godina tko nije čuo Beatles jednom tjedno je - gluh. Što JOŠ imamo saznati o njima? Koliko ga je puta John najčešće tresao na pisoaru?

 

No tu dolazimo i do ekranizacija malo živopisnijih ljudi, pa se već dolazi u doba kada se žive ljude sa svim vrlinama i manama upakira u nekakvu simulacru lišenu od svega osim "kolekcije scena prihvatljivih za obiteljsko gledanje".

 

Michael, Bohemian Rapsody, Elvis, Back To Black,  sve redom filmovi koji jednostavno uopće nisu prikazali ljude o kojima kažu da snimaju film, već nešto što se može tek nazvati "Best of Mjuzikl" samo sa glumcima koji nemaju 5% karizme i živopisnosti originala.

 

I sad, može mi se kontrirati sa uspješnošću tih filomova - Michael jest zaradio preko milijarde dolara, ali to je više znak nečega (po meni još goreg) drugog, nego puke kvalitete filma.

Naime i filmska i glazbena umjetnost su u opadanju.

 

U nijednom desetljeću se nije dogodilo da su prijašnji uratci populariniji od sadašnjih, no od početkom 2010ih se događa upravo to. 

Kod filmova je to očito, superjunaci vladaju već skoro 20 godina (umobolno) a zadnji "originalni" film (koji nije ekranizacija, adaptacija, nastavak, franšiza, po predlošku) koji je premašio 1 milijardu na kino blagajnama je Avatar iz 2009. Osim što je i to sada franšiza (i to najunosnija), to je bilo prija 17 godina. 

Slično se dešava i sa glazbom, to da je Taylor Swift najpopularnija osoba na planeti već 2 desetljeća je povijesno-prvo, a dešava se i druga katastrofa - nema koncerata, jer čak i zvijezde koje se ne skidaju sa top ljestvica ne mogu napuniti arene. 

 

I shvaćam sad potrebu kreatora filma da pokaže neku drugu strani poznate osobe, ali čemu? Kad ni sama osoba to nikako ne bi htjela?

Dolazimo polako do apsurda prodaje majice sa likom Chea, ili ovoga sa Queen, gdje se Freddya prikazalo na način na koji bi on vjerojatno pljuno svima u facu. 

 

Ne razumijem taj bezobrazluk i narcizam kad se netko aposlutno nepovezan sa stvarnom osobom nameće da će sad on prikazati tu osobu "na svoj način". I to osobu čiji video imaš na YouTubeu pa možeš tu osobu gledati a ne skupinu "autora sa vizijom".

 

Kako je ovo ipak internetska debata obligatoran sam zapitati:

Kad će film: "Austrijski Slikar - rane godine"?

 Mislim da se nisi ispravno izrazio "nameće". Filmovi u kinima nisu nametnuti, za razliku od sedlarovih hrt uradaka na svih nas racun i emitirano svima na tv. Iako nemoramo gledati. 

Ostalo bi bio jednostavan simptom "industrijalizacije" umjetnosti? Mozda "korporatizacije"? Vertikalne integracije? Itd.

 

11 godina
offline
Re: Tony: filmski portret mladog Bourdaina
wyks kaže...

Moj osvrt ću započeti baš kao poziv na raspravu, možda mi netko ukaže drugačije mišljenje?

 

Svaka decenija je imala svoje "exploatation" filmove, žanr gdje se neka tema ekranizira ne zbog želje za umjetnošću već želje za parama. Tako smo sad, generalno je prihvaćeno, u etapi biopic exploatationa, kada se ekranizira život više manje bilo koje planetarno popularne osobe. Jeste li znali da dobivamo 4 (četri) filma o Beatlesima?

 

I dok je to razumiljivo radi ljudske znantiželje i voajerizma kada su u pitanju osobe iz neke davnije prošlosti - nisu mi baš jasni filmovi o osobama koje smo gledali svaki dan kao smo htjeli, slušali njihova mišljenja na tjednoj bazi, a dobar dio je možda još i živ - ne znam što se tu može "snimiti bolje" nego da se živog čovjeka pita u intervjuu?

2 Beatlesa su još živa, od 60-ih, znači punih 60godina tko nije čuo Beatles jednom tjedno je - gluh. Što JOŠ imamo saznati o njima? Koliko ga je puta John najčešće tresao na pisoaru?

 

No tu dolazimo i do ekranizacija malo živopisnijih ljudi, pa se već dolazi u doba kada se žive ljude sa svim vrlinama i manama upakira u nekakvu simulacru lišenu od svega osim "kolekcije scena prihvatljivih za obiteljsko gledanje".

 

Michael, Bohemian Rapsody, Elvis, Back To Black,  sve redom filmovi koji jednostavno uopće nisu prikazali ljude o kojima kažu da snimaju film, već nešto što se može tek nazvati "Best of Mjuzikl" samo sa glumcima koji nemaju 5% karizme i živopisnosti originala.

 

I sad, može mi se kontrirati sa uspješnošću tih filomova - Michael jest zaradio preko milijarde dolara, ali to je više znak nečega (po meni još goreg) drugog, nego puke kvalitete filma.

Naime i filmska i glazbena umjetnost su u opadanju.

 

U nijednom desetljeću se nije dogodilo da su prijašnji uratci populariniji od sadašnjih, no od početkom 2010ih se događa upravo to. 

Kod filmova je to očito, superjunaci vladaju već skoro 20 godina (umobolno) a zadnji "originalni" film (koji nije ekranizacija, adaptacija, nastavak, franšiza, po predlošku) koji je premašio 1 milijardu na kino blagajnama je Avatar iz 2009. Osim što je i to sada franšiza (i to najunosnija), to je bilo prija 17 godina. 

Slično se dešava i sa glazbom, to da je Taylor Swift najpopularnija osoba na planeti već 2 desetljeća je povijesno-prvo, a dešava se i druga katastrofa - nema koncerata, jer čak i zvijezde koje se ne skidaju sa top ljestvica ne mogu napuniti arene. 

 

I shvaćam sad potrebu kreatora filma da pokaže neku drugu strani poznate osobe, ali čemu? Kad ni sama osoba to nikako ne bi htjela?

Dolazimo polako do apsurda prodaje majice sa likom Chea, ili ovoga sa Queen, gdje se Freddya prikazalo na način na koji bi on vjerojatno pljuno svima u facu. 

 

Ne razumijem taj bezobrazluk i narcizam kad se netko aposlutno nepovezan sa stvarnom osobom nameće da će sad on prikazati tu osobu "na svoj način". I to osobu čiji video imaš na YouTubeu pa možeš tu osobu gledati a ne skupinu "autora sa vizijom".

 

Kako je ovo ipak internetska debata obligatoran sam zapitati:

Kad će film: "Austrijski Slikar - rane godine"?

 Nije ovo desteljece nista posebno po tome, samo smo dostigli prijelomnu tocku gdje je raspad sistema vidljiv. Kad predatori shvate da mogu na necemu masovno zaraditi novce, onda sve postaje podredjeno tome dok originala vizija ne nestane. Isto je sa glazbom,filmovima, internetom itd. 

3 godine
offline
Tony: filmski portret mladog Bourdaina

čudite se ko pura dreku 

 

, a niste više ni mladi ni naivni.

 
3 0 hvala 0
22 mjeseca
offline
Re: Tony: filmski portret mladog Bourdaina
Saturacija izmetom kolega!
Ima i daleko boljih filmova danas nego prije ali toliko ih je teško za pronaći , da se od ovih govana što izlaze na dnevnoj bazi ne vide .

Ista stvar kao i s videoigrama, knjigama, serijama, glazbom, kao što je kolega iznad napisao industrijalizacija, zasićenost, gdje se gubi smisao umjetnosti.


Primjećujem poražavajuće ponašanje da ljudi uopće ne traže umjetnost u filmu niti kvalitetu , nego eto vrte kao pozadinsku buku dok drndaju po tiktoku (mislim možeš upaliti i rtl, ali eto može se pa onda netfix), za takve je odličan ovaj film gdje je bitno da je novi. Zato i štancaju ovakve filmove o nekim nebitnim likovima... kuvar jbte, film o kuvaru!

Sjećam se jedne scene iz odličnog filma "Er ist wieder da", o austr. slikaru gdje poludi kad vidi da ljudi na televiziji gledaju kulinarske emisije 😅
Preporuka https://www.imdb.com/title/tt4176826
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ASICS
13 godina
offline
Tony: filmski portret mladog Bourdaina

Kino je prestalo biti glavni kanal za konzumaciju filmske umjetnosti, danas se u kinu gledaju samo površni spektakli koje dolaziš u kino gledati jer navodno nude efekte koji ne dolaze do izražaja na kućnom TV-u. I djeca dolaze u kino.

Oni filmovi koji "proširuju vidike", oni se gledaju doma, privatno, kada valjda pojedinac osjeti da ga zanimaju ili da bi ih trebao vidjeti, a to varira individualno. 

 
1 0 hvala 0
1
Nova poruka
E-mail:
Lozinka:
 
vrh stranice