Deindustrijalizacija SAD-a napokon dolazi na naplatu. Ono što su radnici u 'Rust Beltu' znali još 90-ih, Washington tek sad otkriva: gubitak tvornica znači gubitak znanja i moći.
Danas, kad je vrag odnio šalu, svi su odjednom shvatili važnost proizvodne baze. Ironično je gledati kako isti oni 'slobodnotržišni' političari danas zagovaraju državne subvencije i strogu kontrolu izvoza, nešto što bi 1995. u Washingtonu proglasili čistom ekonomskom herezom.
Amerika je desetljećima optimizirala profit, a ceh su naravno platili obični ljudi, ne fondovi i korporacije.
Outsourcing je kratkoročno povećao profite i napuhao Wall Street, ali je dugoročno oslabio poreznu bazu, uništio industrijske gradove i pretvorio milijune stabilnih radnih mjesta u lošije plaćene uslužne poslove.
Da proizvodnja nije masovno preseljena u Aziju, američka srednja klasa danas bi bila jača, a država financijski stabilnija.
Stanovnici Michigana, Ohija, Pennsylvanije i cijelog Rust Belta upozoravali su na ovo još prije 30 godina. Kad industrija ode, ne nestaju samo tvornice, nestaje cijeli ekosustav znanja, školstva, lokalnih dobavljača, tehničkih vještina i društvene stabilnosti. Jednom kad se to raspadne, teško je vratiti film unatrag.
Dok su američke korporacije smanjivale troškove, dizale profite i pumpale vrijednost dionica, a što je stvaralo (i dan danas stvara) ogromno bogatstvo za uzak sloj ljudi i dodatno jačalo Wall Street, istovremeno, država nije štitila stratešku proizvodnju, nije dovoljno ulagla u tehničko obrazovanje , a niti je dugoročno planirala geopolitičku konkurenciju s Kinom.
I tu leži paradoks američkog modela, sustav koji je kratkoročno izgledao kao pobjednički model globalizacije, dugoročno je sam sebi pucao u nogu.
Amerika je optimizirala profitabilnost i financijski rast ali je žrtvovala stratešku autonomiju, dugoročnu otpornost i jaku industriju (a posljedično i broj radnih mjesta srednje klase)
Umjesto da dugoročno gradi stabilnije društvo i održiviji sustav, Amerika sad žanje posljedice.
Prosječan Amerikanac živi kraće od prosječnog Europljanina (oko tri godine) a Zdravstvo troši preko 12.000 dolara po stanovniku godišnje, gotovo tri puta više nego u EU (čak i najbogatiji Amerikanci imaju stope smrtnosti usporedive s najsiromašnijim dijelovima Europe)
Amerika je postala društvo u kojem ljudi žive da bi radili, često po dva ili tri posla, umjesto da rade da bi živjeli.
Hrana je skuplja nego ikad, kvaliteta i regulacija često upitne (hrana je slabije regulirana nego što je to recimo pseća hrana u EU), ekonomska nejednakost raste desetljećima, a prosječna dob Amerikanca koji prvi put kupuje nekretninu danas je oko 40 godina (u Hrvatskoj oko 32). Beskućnika ima dovoljno za čitav Zagreb (doslovce). Dovoljno je prošetati LA-om “mekom kapitala” da vidiš koliko je sustav puknuo po šavovima.
Sve više Amerikanaca živi pod stresom, na tabletama i od plaće do plaće, unatoč “najbogatijoj ekonomiji na svijetu”.
"That's why they call it the American Dream, because you have to be asleep to believe it." -George Carlin



Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ASICS
