"Staklo je tekućina koja ne teče – ili ipak teče? To kažem zato što su staklene bočice iz rimskog doba, koje viđamo po muzejima, deformirane od svoje težine – baš poput svijeće na vrućini."
https://www.nature.com/articles/ncomms2809
Myth BUSTED!
Tu postoji problem što proces zahtjeva izradu plastike. Je li uzet u obzir energija potrebna za donivanje nje? Kakva su fizikalna svojstva takvog stakla i kakve su mogućnosti recikliranja?
Imaju li čestice tako razbijenog stakla svojstva mikroplastike?
Staklo koje se doviva opisanim postupkom ne razlikuje se od stakla koje se dobiva uobičajenim postupkom, lijevanjem. To je čisti SiO2, pa stoga ne sadrži ni plastiku ni mikroplatiku. Mrvljenjem toga stakla dobiva se prah koji se može reciklirati kao bilo koje drugo staklo. Staklo se dakle neće recilikati pretaljivanjem u peći nego mrvljenjem u prah, miješanjem s platikom, a potom uštavanjem u kalupe. (Nema naime razloga da se ista metoda ne primijeni za bilo koju vrstu stakla, uključujući prozorsko.)
E, baš moram sve pisati i napisati! Što se događa s polietilenkom vrećicom ili plastičnom bocom ako se baci u staklarsku peć - na 1300 oC? Rastali se, ishlapi, pougljeni, izgori. Tako i tih 12 posto zaostale plastike.
@danen - za nas laike je nekad potrebno i nacrtati :)
desetorica njemačkih znanstvenika opisuje izradu staklenih predmeta od prozirnog kremenog stakla („transparent fused silica glass“) postupkom uštrcavanja u kalupe (injection molding) na temperaturi od samo 130 oC!
No proizvodnja kremenog stakla pri niskoj temperaturi (1.300 umjesto 2.000 oC) nije jedina prednost novog postupka.
Znači ipak nije 130°C, nego 1300. 130 je samo u prvoj fazi, a iz preve rečenice (s uskličnikom) ispada da je to sve što nam treba.
osam godina kupovao sam i staklenu ambalažu za "jedan naš tad veliki farmaceutsko-prehrambeno-kozmetički kombinat" i bilo me po svim iole bitnijim tvornicama. bijah i u peći za taljenje stakla (5 sekundi u azbestnom odijelu i mrš van dok si još živ) za koje nema "remonta: kad se ugasi, sve se mora srušiti i graditi iznova. nagledah se umjetnika i amatera u puhanju stakla (jezivo težak posao koji se uči čitav - relativno kratak - život). fun fact: u tadašnjoj tvornici stakla u puli (prije rata) jedna je ženska umjetnička prigodno okupljena kolonija ostavila pozamašnu zbirku staklenih pimpeka (vjerojatno je jasno zašto nikako postaviti javnu izložbu). o staklu samo s poštovanjem. čak i kad je samo strojno štancanje, to je neka vrst umjetnosti.
Ako sam dobro shvatio članak jedina je ušteda kod kremenog stakla tj. za njega se spušta temperatura za 700 stupnjeva.
Drugo stvar je da je puno lakše napraviti serije (staklo baš i nije lako obrađivati, naročito dobiti velike ravne staklene površine, mislim da je sam proces dobivanja stvarno ravnog stakla nije star ni 100 godina).
Na prvi pogled ne čini se veliki pomak u tehnologiji, ali ovaj novi način izrade stakla u usporedbi sa starim sličan je razlici u izradi glinenog lonca i lonca od ljevanog željeza (gusa). Ne samo da je potrebna niža temperatura, nego je i tehnologiški postupak posve drugačiji, jer jedno je grijati u peći a drugo raditi s rastaljenim materijalom (talinom).
