Ne jedite kreditne kartice!

Ajmo ponovno, napisao si plahtu teksta da bi pokušao skrenuti pažnju s činjenice da ne pričamo o bilo kakvim pretpostavkama, već o pretpostavkama koje nisu utemeljene na nikakvim indicijama, modelima metabolitičkih procesa i probavnog sustava, epidemiološkim studijama koje su pokazale korelaciju, ali ne i uzročno-posljedičnu vezu, biokemijskim modelima i sl., već su, kolokvijalno rečeno, izvučene iz guzice. Tu te ne spašava nikakva filozofija ni činjenica da znanost nekad mora napraviti pretpostavku za doći do cilja, međutim, ta pretpostavka mora biti utemeljena.

Na žalost, tu si u pravu. To je posljedica činjenice da o financiranju znanosti odlučuju u pravilu ekonomisti koji o prirodnim i tehničkim znanostima ne znaju dovoljno da bi takvu odluku mogli donijeti bez marketinga. Ono u čemu nisi u pravu jest ideja da ta činjenica može pokriti neosnovana laprdanja. To je štetna pojava koju treba svesti na što manju mjeru, a ne je još zloupotrebljavati.

Neučinkovite mjere, osim što mogu odgoditi primjenu efikasnijih, mogu napraviti više štete nego koristi. Svaki resurs koji koristimo za takvu mjeru ima svoj ekološki footprint. Dobar primjer toga su letci o sortiranju otpada - svako par mjeseci dobijem od lokalnog komunalnog poduzeća brošuru o tome gdje što smijem baciti - tiskanje brošure traži energiju, traži sirovine, distribucija traži gorivo, a konačni rezultat je da sam savršeno svjestan da bi određene vrste otpada trebao transportirati do reciklažnog dvorišta koje je od mene udaljeno par kilometara, nije mi usput, a u jednosobnom stanu mogu skupiti toliku količinu da propisno odlaganje takvog otpada ne bi pokrilo ekološki utjecaj odlaska do reciklažnog dvorišta i pritom spaljenog goriva. 

Dakle, osim što lokalno komunalno poduzeće provodi neefikasnu mjeru na način da šalje "edukacijske" pamflete umjesto da te resurse iskoristi za izgradnju zelenih otoka, dodatno još koristi papir, tintu i gorivo da bi me obavijestila o onome što znam.

Ako ćemo igrati na emocije, imaš poprilično "živopisnih" slika o tome što plastika radi životinjama i kome to ne probudi emocije, neće ni isprazne prijetnje koje, jednom kad su raskrinkane, pokret protiv plastike u umu prosječnog građanina svrstaju u isti koš sa ravnom zemljom.

Usporedba ti je promašena - stanična membrana propušta daleko veće molekule od molekule vode, tako da ti taj primjer nije primjenjiv na veće molekule. Da bi na staničnoj razini mikroplastika mogla raditi štetu, morala bi prvo ući u krvožilni sustav, a s obzirom na činjenicu da su pretrage krvi jedna od polazišnih točaka medicine, to bi primijetili. Ono što bi eventualno bilo moguće je neka šteta ili opstrukcija u radu crijeva, a to smo već promatrali na životinjama - problem nastaje kad životinje pojedu dovoljnu količinu dovoljno velikih komada plastike da ista uzrokuje zapletaj crijeva - to bi u vlastitoj prehrani itekako primijetili. Da se na staničnoj razini događaju neke promjene, to bismo već uočili na tim jadnim životinjama.

Sve ostalo što navodiš se svodi na "što ako" bez ikakvog temelja. Jednako tako netko može napisati "što ako je sve simulacija, plastika ne postoji, već su to samo neki bitovi" - taj nema ništa slabiju poziciju po pitanju argumenata od one koju ti zastupaš - scenarij je moguć, ali ništa što znamo ne upućuje u njegovu korist.

Umjesto daljnje rasprave, završiti ću s jednom zelenom mišlju: žali bože struje koje je moje računalo potrošilo dok se raspravljam s tobom.