Konačno pametan komentar.
Prvi korak je prihvatit da si sjeban. Onda tražit balans sa navedenim stvarima, ako te smiruju, ali opet, to je jedan oblik eskipizma. Ja sam ga našao baš u mojim mačorima i čitanju. Odagnaju misli, ali su one još tu.
Slažem se sa svime osim sa boldanim.
To što proživljavaš nešto ne znači da si automatski i autoritet u tome, dapače, način razmišljanja koji je stvorio problem ne može i riješiti taj problem, već je za rješenje potrebno promijeniti načlin razmišljanja.
Prihvaćanje "da si sjeban" je u stvari mirenje s ciljem da si opravdaš ostajanje u sjebanosti jer ti je to u stvari komfort zona. Da: ljudi se nauče uživati u svojoj patnji jer se tu osjećaju poznato, znaju kako će im obrazac ponašanja izgledati i što mogu očeivati od njega - to je definicija komfort zone. Rješenje je upravo suprotno - izlazak iz komfort zone i suočavanje sa svojom sjebanošću, hvatanje sebe u svojim reakcijama u trenutku kada se one dešavaju, jasnom pitanju sebe što je to čega se plašis i pisanju toga na papir te onda suočavanju sebe sa tim strahom. Samo tako se izlazi iz tog kruga projekcije koju si sami stvaramo, iz te komfort zone kojom sabi sebe kočimo i mučimo. To je srž psihičkih problema koji nemaju uporište u fizičkom invaliditetu (rođenom ili fizičkom oštećenju) i to je srž depresije.
Te fore "sjeban sam jer mi je netko bolestan/umro" - tipična sebičnost stavljanja sebe u centar svijeta i proiciranja tuđe patnje kao svoje. Kao što reče moja pokojna baba "jao djeco moja, što ću ja kad mi svi odete (umrete)". Prihvatiti prolaznost života nije lako ali isto tako nije ni teško, no raditi sebe žrtvom jer te eto nekom slučajnošću zapalo da ćeš tu prolaznost morati uvidjeti kroz bolest ili smrt tebi bližnjih te ne čini na ikoji način posebnim. Skupiš prnje, obrišeš sline i kopaš dalje, zlato nađu samo uporni
Bravo meštre. Dijagnoza ti je flopčina na kubik. Na osnovu dva posta si već postavio svoj zaključak i fulao kao Ilija Sivonjić sa dva metra.
Prihvatit da imaš problem (da si sjeban) je prvi početak ka ozdravljenju. Neki žive s tim cijeli život, jer te stvari nisu uvijek rješive, a može se živit s njima. Uzmi ljude koji su ostali rano bez roditelja. Emotivno cijeli život ostanu na neki način zakinuti.
Fact :
Neki ljudi jesu žrtve (okoline, roditelja, sustava), njima nemaš pravo reći da rade sebe žrtvom kad to jesu. O genetici i kad uslijed te bolesti fizički oboliš ni ne bih trošio riječi.
Btw, stara mi bila 35 godina defektolog u domu za napuštenu djecu, tako da sam se naslušao i nagledao toliko primjera gdje ovakve one time fore "zlato nađu samo uporni" ne prolaze.
Doduše, prolaze na forumu.
Dođi reci malome od 13. godina kojeg je mater ostavila i ćaća ga baco od zid preko vikenda te pizdarije.
Log out sa teme, jer majke mi kad pročitam kako si ljudi daju za pravo moralizirati i palamuditi i mene počne lagano šibati.
Odlično, pogledajte fizičke promjene na mozgu.
