Fotosinteza na Marsu – da, ali bez biljaka

Na Marsu nema života

Hm, a što sa kisikom (i, u manjoj mjeri, metanom) koji se pojavljuje i nestaje a nije povezan s atmosferskom dinamikom?

Ima zapravo podosta mjesta gdje bi moglo biti života na Marsu, a koliko znam, jedva da smo zagrebali površinu.

Inače, sviđa mi se članak, ali primjećujem dosta samouvjerenosti u popularizatorima znanosti. Vjerujem da je to zbog općenite sklonosti ljudi da se uljuljaju u sigurnost paradigmi kad se iste dugo ne mijenjaju.. no obično poslije toga uslijedi šok.

Da završim i ja u religioznom tonu - Na Marsu ima života, samo se pravi mrtav.

Kontraverza sa metanom i zivotom na Marsu je pocela jos sa NASA-nim Viking programom.

Nazalost, nakon nekoliko ponovljenih testova, zivot kao,izvor metana, je iskljucen i pripisan je drugim procesima (ultraljubicastom zracenu i jos necemu, ne sjecam se vise, davno sam citao nesto o tome)

to je uzajamno: fotosinteza u biljkama se događa bez marsa. 

Ja tvrdim da Vi negdje u svome stanu imate novčanicu od 1000 eura. Vi kažete da nemate. Onda ja Vama kažete da tražite. Onda je tražite, pa kažete da je niste našli. Onda ja kažem da niste dobro tražili i da bi ipak negdje mogla biti. Imate li taj novac ili nemate? 

Zapravo su oba primjera loša. Ali, ako dodamo da je ta osoba u rasparanom i prljavom trljišu, te je gladna, onda postoji mogućnost da je ili jako šrta ili stvarno nema love. Nakon što lovu nismo pronašli, druga opcija je nekoliko redova veličine izglednija i sve indicije upućuju na nju.

O tome da život može nastati i na sasvim drugi način nego na Zemlji pisano je mnogo, čak je izišla i jedna knjiga koja se zove Weird Life. Pisao sm i ja o tome (u knjizi "The Cookbook of Life - New Theories on the Origin of Life"). Takve teorije golicaju maštu i na prvi nam se pogled čini da otvaraju nove vidike. No protiv njih govore dva argumenta. Prvi je logičko-ekonomski (Occamova britva). Dakle, prvo traži ono o čemu više znaš. O životu na Zemlji (ugljično - vodenom) zna se mnogo, o onom drugom baš ništa. Drugi je argument kemijski. Voda i ugljikovi spojevi nisu u svemiru nikakava rijetkost, pa od njih može lako nastati život ako se za to stvore povoljni uvjeti. Alternativni se sastojci  (amonijak, silikovodici) u svemiru jedva nalaze, pa je onda sasvim nevjerojatno da bi od takvih rijetkosti nastao život. Život na bazi silicija?  Cijela je površina Zemje  silikatna kora -  zašto od nje nije nastao život? Ima tu mnogo toga još za reći, ali to ne bi priličilo ovom (kratkom) odgovoru. 

Ne bih se složio. Prije bih rekao da se zbog prve impresije lova ni ne traži već se pod pretpostavkom da je nema samo pokušavaju naći tragovi nekadašnjeg postajanja.

Znaš li da je zapravo zadnja misija u kojoj je lander direktno tražio postojeći život (biosignature) na Marsu bila ujedno i ona s prvim uspješnim slijetanjem na Mars - Viking lander, 1975. !

Znaš li i da je analiza podataka te misije dala i pozitivne rezultate no nije bilo konsenzusa i oni su interpretirani kao rezultat inorganskih kemijskih reakcija.

Nijedna iduća misija nije bila uopće dizajnirana da traži postojeći život.

Naravno, rezultati analize se mogu objasniti inorganskim reakcijama (uz pomoć perklorata, koji su rašireni na Marsu) no zašto kategorički odbijati drugu mogućnost?

Na Marsu postoje uvjeti u kojima bi bakterije sa Zemlje mogle preživjeti, uzimajući u obzir radijaciju, tlak i niske temperature.

Predlažem pročitati slijedeće:

https://blogs.scientificamerican.com/observations/im-convinced-we-found-evidence-of-life-on-mars-in-the-1970s/

Autor teksta je Gilbert V. Levin - čovjek koji je bio zadužen za analizu podataka Viking misije.

On je sa timom znanstvenika napravio i novu, drugačiju, analizu 2012. (https://doi.org/10.5139/IJASS.2012.13.1.14) koja snažno sugerira da je Viking detektirao život.

Ok, to je prilično dobar argument ako pričamo o znanstvenom konsenzusu glede života na Marsu no očito je da bi komunikacija znanstvenika sa čovječanstvom (što je dobra stvar sama po sebi) mogla biti bolja ako je cilj da čovječanstvo vjeruje znanosti.

Meni je u interesu istina i zato naravno želim da ljudi vjeruju znanosti jer ima dobre temelje, one kojima je cilj pronalazak istine.

A tu postoje određeni problemi. Izdvojio bih slijedeće:

1. kao što ste spomenuli - da bi došao do istine koja ga zanima, ironično, znanstvenik mora lagati o cilju istraživanja.;

2. kapitalizam i privatiziranje znanosti - tvrtka A naruči istraživanje koje će pronaći tvari koje su u proizvodu B dobre za zdravlje.

Novine objave kako znanstvenici kažu da je proizvod B odličan za zdravlje. Sutradan neovisno istraživanje utvrdi loše tvari u proizvodu B. Novine objave kako znanstvenici kažu da je proizvod B štetan.

Prosječan čovjek ne istražuje dubinu ovakvih vijesti niti za to ima vremena - ono što vidi u svemu tome je da znanstvenici jedan dan kažu jedno a drugi dan drugo, te tako gubi povjerenje u znanost.;

3. efektivno kategoričko iznošenje tvrdnji prema neakademskom puku - i bez kapitalizma, kako s tehnologijom rastu i spoznaje, događaju se promjene mišljenja. Iako je u znanosti jasno da je svaka tvrdnja zapravo istinita prema trenutnom shvaćanju i općeprihvaćenim teorijama te tako podložna promjenama, to se ne podrazumijeva u komunikaciji prosječnog čovjeka. Najbolje bi bilo uz znanstveni članak postaviti nekakav disclaimer koji bi ovo pojasnio. Postavlja se pitanje želi li autor popularizirati sebe kao nekakvog autoriteta (boga) koji zna sve o svemu ili je stvarno cilj popularizirati znanost.;

4. politika koja vodi do elitizma i pretvaranja znanosti u religiju - prosječan čovjek jest religiozan pa ovakvim pristupom se možda može i povećati baza (u ovom slučaju) sljedbenika znanosti, no želimo li da ljudi imaju izbor i budu ravnopravni ili želimo da robuju znanosti?

Onda se čudimo otkud ravnozemljaši i slični - pa stvorila ih je znanost zanemarivanjem ovih problema, prije svega dopuštanjem da se ispolitizira i da novac određuje smjer istraživanja te se tako stvori iskrivljena slika, bias u percepciji stvarnosti a koji je protivan samim temeljima znanosti.

Naravno dalo bi se istraživati. Ja sam naveo, po meni, izgledne uzroke problema.

No možda se zapravo sve svodi upravo na to da laik ne razumije ono o čemu se priča pa se njegovo vjerovanje znanosti svodi vjerovanju na riječ.

Jadno je da su takvi onda skloniji vjerovati onome koga mogu više razumjeti i onog čije tvrdnje nisu tako plastične (kao ni mozak istog)  - onoga tko je zapravo više laik poput njih nego znanstvenik.

Prema tome, jako je dobro za znanost da postoje popularizatori, ljudi poput Vas - no vaša uspješnost možda najviše ovisi o tome koliko ste se uspjeli maskirati u laika.