AKUSTIČKI TRETMAN SOBE ZA SLUŠANJE I KRAJ
Poznato je da zvuk do slušatelja dolazi na dva načina: kao izravan i kao odbijen. Izravan zvuk prestaje dopirati do slušatelja u trenutku kad ga izvor prestane emitirati. Za raz liku od njega, odbijeni, indirektan zvuk će još neko vrijeme trajati, odbijajući se od zidova i prepreka u sobi. To je jeka, koja unatoč tome što val sa svakim odbijanjem biva i
djelomično apsorbiran (pretvoren u toplinu), traje u skladu s količinom i raspoređenošću apsorptivnih površina u sobi.
Zvuk u sobi prevali oko 30-ak cm u milisekundi. Zato je normalo da svaki naredni ton iz zvučnika, što slijedi nakon prvoga, proizvodi reverberaciju; prvi ton se još uvijek nije "ugasio", dok drugi već dolazi.
Ako tome, svojom naglašenom reverberantnošću, pridonese i sobni ambijent, doći će do intenzivnog preklapanja signala što vodi u vrlo konfuzan i kašast zvuk. Jer, količina rezonancija koje se javljaju u sobi, posljedica su njenih dimenzija te izgleda i sastava zidova i predmeta u njoj. Odbijeni zvuk je u pravilu tiši od izravnog iz dva razloga: put odbijenog zvuka je duži od puta izravnog i prilikom odbijanja smanjuje se njegova energiju.
Međutim, u vrlo ječnim prostorijama refleksije će, zbog male apsorpcije, dodatno pojačati glasnoću kako izravnog tako i odbijenih signala. Zbog toga, primjerice, razgovor iste razine glasnoće ne zvuči jednako glasno na otvorenom prostoru kao i u hodniku.
Mnogo je teorija o tome kako treba akustički urediti sobu koje su, doduše, potvrđene u praksi, ali zato što se efekti s njihovim primjenama mijenjaju od slučaja do slučaja, teorije ne mogu biti prihvaćene i kao pravilo. No, ipak svakoj valja pružiti šansu da se dokaže. Osobito onima koje nisu temeljene na uporabi skupih sredstava za akustički tretman. Jedna od njih je poznata pod skraćenim nazivom LE-DE (Live End-Dead End /živi kraj-mrtvi kraj).
LE - DE
Jedan od često korištenih načina akustičkog uređenja sobe poznat je pod nazivom LE - DE. Po njemu bi jedan dio sobe trebao biti dobro prigušen, akustički "mrtav", dok bi drugi ostao "živ", neprigušen. I dok oko svrhovitosti ideje nema puno spora, velika se rasprava vodi oko toga u koji dio treba smjestiti zvučnike, a u kojislušatelja. Teoretski bi u "mrtvi" dio trebalo staviti zvučnike, iako ima dosta primjera u praksi kad se bolji rezultati postižu obrnutim smještanjem.
Jedan od poznatijih stručnjaka za akustiku prostora, Don Davis koji je i utemeljio LE-DE 1970. godine, blokirao je sve prve refleksije iz zvučnika (okružujući ih prigušnim materijalima koje je postavio između stražnjeg i bočnih zidova i zvučnika) tako da je do slušatelja dolazio samo izravan val. Pod je također prigušio sagom koji se prostirao od zvučnika prema slušatelju u dužini od 1.5 m. I strop je na mjestima prvih refleksija bio obložen apsorcijskim materijalom.
Na takav način pokušao je dokazati da, ako se eliminiraju prve refleksije, neće doći do njihove interferncije s izravnim zvukom pa ća tako cijeli frekvencijski opseg postati vrlo linearan. Što je želio to je i postigao. Međutim, više je puta dokazano da u audiu ne prolaze krajnosti pa i njegova akademski stroga teorija u praksi puno bolje funkcionira ako se realizira s manjim odstupanjima. U dobro ustrojenom LE - DE ambijentu interferencije odbijenih i izravnih valova su svedene na minimum, a određena količina refleksija pridonosi vrlo zornoj (re)kreaciji ambijentaInosti izvođačkog prostora.
nadam se da ste uživali čitajuči ovo suhoprano tehničko štivo :)
