Uvod u zvučničke sustave izdvojena tema

poruka: 121
|
čitano: 75.523
|
moderatori: DrNasty, Lazarus Long, XXX-Man, Danny_HR, vincimus
+/- sve poruke
ravni prikaz
starije poruke gore
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Pre nego sto zapocnem heteo bih da napomenem nekoliko stvari:

  • Kao sto sam i obecao pre skoro godinu dana, konacno sam spremio tekst koji obuhvaca temu o zvucnicima
  • Ova tema je samo uvod, kada bih poceo iznositi sve o zvucnicima ovaj forum bi prevazisao velicinu wikipedie
  • Pravopis u tekstu je Wordov pa sve zamjerke idu k njemu :)
  • I najzad...tekst(ovi)   su iz razlicitih izvora (stampa, internet, moja iskustva itd.) 

Idemo

 

TIPOVI I VRSTE ZVUČNIČKIH SUSTAVA

Iako svi zvučnički sustavi praktično rade na istom načelu, oni svoju zadaću ne obavljaju i sasvim identično.

Tri su osnovna načela rada odnosno ustrojenosti zvučničkih sustava:
a) Dinamički

b) Elektrostatički i

c) Izodinamički (odnosno magnetostatički).

 

Postoje doduše i još neke podvrste poput hibridnih u kojima se kombinira dinamičko radno načelo s elektrostatičkim ili izodinamičkim kao i plazmatroničkih ili ionofonskih, no ove potonje se vrlo rijetko rabe u praksi. Po načinu, pak, isijavanja zvuka u prostog zvučnički se sustavi dijele na:


a) unidirekcionalne, koji isijavaju zvuk u jednom smjeru, prema slušatelju (uglavnom su to
zvučničke kutije ustrojene na dinamičkom načelu)

b) dipolne, odnosno one koji isijavaju
naprijed i natrag ali u protufazi (elektrostatički i izodinamički) i

c) bipolarne, koji isijavaju zvuk s prednje i stražnje strane ali u fazi (uglavnom su ustrojeni na dinamičkom načelu).


DIJELOVI DINAMIČKOG ZVUČNIČKOG SUSTAVA
Kabinet (Enclosure)


Uloga kabineta danas, kad su dinamičke zvučničke jedinice već dovedene na visoku kvalitativnu razinu, smatra se među ozbiljnim proizvođačima dinamičkih zvučničkih sustava, presudnom za njihov konačan reproduktivni domet. Kabinet je danas punovrijedan čimbenik dinamičkog zvučničkog dizajna o kojem presudno ovisi kako će biti oblikovan i kontroliran zvučni val koji dolazi do slušatelja.

Problematika
Lom zvučnog vala na bridovima kabineta

Problem loma zvučnog vala o bridove kabineta zvučničkih sustava, iako nije ni nov, niti težak za rješavanje, ipak je i danas od mnogih proizvođača ignoriran. Zvučni val kad se "odlijepi" od membrana zvučničkih jedinica ravnomjerno se "razlije",po prednjoj strani kabineta sve dok ne dođe do njegovoga ruba. Na tom mjestu, umjesto da nastavi, kao i do sada, kontinuirano se širiti u prostor, dolazi do njegova naglog loma i raspršivanja. Uslijed naglog prekida kontinuiteta dolazi do ponovnog odbijanja zvuka ali sada znatno slabijeg intenziteta, što ljudsko uho doživljava kao kašnjenje u vremenu.

 

Posebno se to osjeća na srednjim i visokim frekvencijama.

Takav "slomljeni" val nije u fazi s originalnim, pa može doći do poništavanja određenih frekvencija i time narušavanja linearnosti frekvencijskog odziva i zakrivanja tihih detalja u kojima se nalazi sadržano mnoštvo informacija neophodnih za točnu rekreaciju prostornih dimenzija zvuka. Kako se taj problem ne javlja kod cilindričnih i sferičnih kabineta, jasno je što uzrokuje difrakciju, odnosno lom vala. To su oštri bridovi stranica kutijastih kabineta (osobito prednje). Zato je danas sve više zvučničkih sustava koji imaju, zaobljene barem prednje rubove. Drugi, također djelotvoran, pristup za smanjenje upliva difrakcije je sužavanje prednje ploče kabineta na širinu najšire zvučničke jedinice,tako da se samo najviše frekvencije još "naslanjaju" na prednju ploču. Tada je dovoljno samo blago zaobliti prednje bridove i problem oko loma bit će riješen. Nikakvih ostrih bridova na putu signala ne smije biti, šasije (košare) zvučničkih jedinica moraju biti u istoj razini s prednjom pločom, a nagli pregibi trebaju biti prigušeni spužvom ili pustenim (filc) pločicama. Valja biti oprezan i pri postavljanju i smještanju zvučničkih kutija jer i svaki ravni predmet koji se nade do kutija u istoj ravnini s prednjom pločom
može "glumiti" kabinet i uvjetovati lom zvučnog vala kad ovaj dođe do kraja plohe (bez obzira da li su rubovi zvučničkog kabineta zaobljeni ili ne).

 

 

 

 




Oblici zvučničkih kabineta 

Sve zanimljiviji i šarolikiji oblici zvučničkih kabineta kakvi se posljednjih dvadesetak godina pojavljuju na tržištu, nisu samo ugodna vizualna promjena u odnosu na monotone, četvrtaste kutije, već iznad svega dokaz da i oblik kabineta igra značajnu ulogu ne samo u smanjivanju mogućnosti da se vibracije generiraju unutar kabineta, već i u sprječavanju da vanjske vibracije znatnije zatitraju njihove stranice. Oblik kabineta vrlo značajno djeluje na njegovu čvrstoću i tako na smanjivanje koloracija koje kabinet unosi u zvuk zvučničkog sustava, a time i u opći zvuk cjelokupne kućne audio linije. Iako je još i danas velika većina zvučničkih sustava potpuno četvrtasta i kutijasta, ipak je sve veći broj kabineta s djelomično zaobljenim stranama ili čak potpuno cilindričnim kabinetima (Jamo Oriel).Istina je da je četvrtastu kutiju najjednostavnije (i najjeftinije) napraviti, da su takvi zvučnički sustavi najpraktičniji za transport, ali njihov ogroman (štetan) utjecaj na zvuk sve ih više gura u povijest. Cilindrični, pa čak i potpuno sferični, kabineti kakvih je sve više, praktično ne uzrokuju probleme "kutijastih" koloracija. Mnogobrojnim je eksperimentima nedvojbeno dokazano da ako se iste zvučničke jedinice i ista skretnica stave u odgovarjuće dimenzioniran i prigušen četvrtasti odnosno sferičan, cilindričan ili tek polucilindričan kabinet, da će u ovim potonjima zvučati neusporedivo prirodnije i tečnije. Kabineti zaobljenih rubova po teoriji su (a ovdje je teorija u cijelosti praktično realizirana) puno čvršći i znatno otporniji na vibracije (valja se sjetiti lukova na katedralama i mostovima, odnosno pokušati jaje zdrobiti stišćući ga duž njegove dulje osi, odozgora prema dolje). Na kraju, ne postoji ni jedan akustički glazbeni instrument četvrtastog oblika.

 

 

U nastavku ce biti riječ o


Tipovima zvučničkih kabineta i reprodukcija bas frekvencija
Dimenzijama zvučničkih kutija 
Zvučničkim jedinicama (speaker unit)
Frekvencijskim skretnicama
Općim usporedbama dinamičkih i dipolnih zvučničkih sustava
Egzotičnim zvučničkim sustavima (AMT (Air Motion Transformer),Geostatički zvučnički sustav, Singing arc (pjevajući luk)
Važnijim tehničkim osobinama zvučničkih sustava i njihovom značenju (snaga i osjetljivost,polarna karakteristika (polar characteristic),izobličenja (distortions ili boljka svakog audiofila)

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put pon 5.7.2010 16:20 (Lazarus Long).
 
32 0 hvala 36
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Zatvorene kutije (totally enclosed box)

 

Iako je smještanje zvučničkih bas jedinica na zvučnu ploču (open baffle) daleko najefikasniji (ali i najnepraktičniji) način da one daju svoj maksimum i da se izbjegne većina problema u njihovom djelovanju, njihovim smještanjem u TEB (totally enclosed box) odnosno potpuno zatvorenu kutiju (što je daleko najčešći vid rada zvučničkih sustava) dobija se praktično  isti rezultat ali na puno manjoj površini. Zato se često za tako ustrojene zvučničke sustave koristi naziv infinite baffle jer praktično na isti način kao i zvučna ploča, odvajaju prednji od stražnjeg vala.

 

Međutim, da bi sve funkcioniralo kao treba, takve potpuno zatvorene kutije morale bi biti vrlo velike kako se zrak kojeg sabija stražnja strana membrane ne bi ponašao poput opruge i pritiskao stražnju stranu membrane. Što bi taj pritisak bio veći to bi rasla i rezonancijska frekvencija zvučničke (bas) jedinice i tako se smanjivala sposobnost reprodukcije najnižih frekvencija.

 


Prvi koji je problem s pritiskom koji se javlja u zatvorenim kutijama riješio i zapravo stvorio suvremenu zvučničku kutiju malih dimenzija, bio je legendarni Edgar Villchur, utemeljitelj tvrtke "Acoustic Research", 1954. godine. Njegov se patent zove "akustički ovjes"  acoustic suspension) i plod je eksperimentiranja sa veličinom membrane, fleksibilnošću (komplijanse) njenog ovjesa i zračnim jastukom koji se neizbježno stvara u zatvorenoj kutiji, osobito iza membrane bas jedinice. On je u zatvorenu kutiju zapremine svega 50 l, što je za ondašnje poimanje veličine kabineta bila prava sitnica, ugradio zvučničku bas jedinicu malogpromjera membrane konstruiranu baš za taj volumen, s vrlo mekanim i elastičnim ovjesom, koji je omogućavao njezino lako pomicanje. Rezultat je bio senzacionalan. Zahvaljujući mekanom ovjesu, relativno mala membrana mogla je imati velik hod i tako proizvesti zadovoljavajuće niske frekvencije. Čak što više, Villchurov je zvučnički sustav proizveo glasniji, dublji i kontroliraniji bas nego zvučnička jedinica s većom, kruto ovješenom, mebranom u puno većem kabinetu.

 

 


U nastavku
če biti rijec o Bas-refleks kutijama (bass reflex enclosure)

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
21 0 hvala 29
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Bas-refleks kutije (bass reflex enclosure)

Kad se uvidjelo da se sa zatvorenim kutijama manjih dimenzija neće moći ostvariti dovoljno dubok bas niti odgovarajuća iskoristivost, pošlo se drugim putem. I tu je svoje prste imao genijalni E. Villchur. Kod novog dizajna, u početku se to radilo samo s malim dvostaznim sustavima, kabinet nije sasvim zatvoren već sprijeda ili straga ima otvor. Tako su ustrojeni kabineti nazvani bas-refleks (bass-reflex enclosure), a njihova funkcija ne temelji se na potpunom odvajanju prednjeg i stražnjeg vala, već upravo na njihovom zajedničkom djelovanju, pri čemu se ide na to da stražnji val pojača prednji i tako poveća količinu, jačinu i dubinu bas frekvencija.

Usput, ali ne i nevažno, time se povećava i efikasnost sustava. Otvor na prednjoj ili stražnjoj strani kabineta oslobadza dio zvučnih valova iz kutije koji nastaju na stražnjoj strani bas membrane. Došavši na rub basrefleks otvora, taj je zvuk fazno obrnut u odnosu na onog u kutiji, tj. u fazi s prednjim valom pa zbog toga neće biti "poništen", već će ga pojačati i poboljšati mu frekvencijsku karakteristiku. Bas-refleks otvor je najbolje postaviti na stražnju plohu zvučničke kutije i to iz dva razloga:
a) fazno obrnuti zvuk proizvodi i neka manja izobličenja koje su manje čujna ako s otvor nalazi odostraga i
b) ugradnjom otvora na stražnju stranu spriječava se bušenje još jednog otvora ne prednjoj plohi sa zvučničkim jedinicama čime se može narušiti njezina čvrstoća, postojanost i otpornost na vibracije.

Osim toga, u nekim dizajnima cijev bas-refleks otvora je ispunjena dugo vlaknastim prigušnim materijalom kako bi se "izravnao" frekvencijski odziv.
Ono na što se mora posebno paziti pri konstrukciji bas-refleks ustrojenih zvučničkih sustava su rezoanancije koje se javljaju unutar kabineta

Naime, svaki otvoreni kabinet ima svoju određenu rezonanciju i u biti je svojevrsna modifikacija Helmholtzovog rezonatora s ugrađenom zvučničkom jedinicom. Kad se, primjerice, puhne u bocu, zvuk koji se čuje je Helmholtzova rezonancija, čija frekvencija ovisi o volumenu boce i veličini otvora. Na isti način rezonancija kabineta je određena njegovim unutrašnjim volumenom i veličinom i dužinom bas-refleks otvora.

 

Veličlina i dužina otvora mora biti izvanredno precizno izračunata kako bi se akustičke osobine kabineta ugodile s rezonancijskom frekvencijom zvučničke (bas),jedinice i da bi zrak koji titra u kabinetu pojačao niske frekvencije. Pri tome se mora osigurati da krutost zračnog jastuka unutar kabineta bude što sličnija krutosti ovjesa membrane i da zvučnička jedinica i kabinet maju podjednaku rezonancijsku frekvenciju.

 

Bas-refleks sustavi dobro reproduciraju bas frekvencije i u pravilu su efiksaniji od zatvorenih iako se često zna tvrditi suprotno. Naime, bas-refleks kutije ne proizvode peak na niskim frekvencijama poput zatvorenih kutija jer se u njih ugrađene bas jedinice ne moraju "boriti" sa zračnom oprugom u kutiji, a mala količina prigušnog materijala u bas-refleks dizajnima "guta" i manju količinu zvuka nego velika količina u zatvorenim kutijama. Loše dizajnirani bas-refleks sustavi imaju prevelik, "mastan", spor, nedefiniran i zato zamoran (boomy) bas i vrlo loše odgovaraju na tranzijentne podražaje. Srećom, danas se tako drastični slučajevi uglavnom ne događaju, jer kompjuterska tehnologija omogućava vrlo točne proračune međusobnih odnosa parametara koji igraju odlučujuću ulogu u kvaliteti ovako ustrojenih zvučničkih kutija.


U ponekim zvučničkim bas-refleks sustavima otvor je začepljen pasivnom zvučničkom jedinicom (ABR - Auxilliary Bass Radiator) koja nema ni magneta niti pomične (titrajne)
zavojnice, već njezinu (u pravilu plosnatu) membranu na pomicanje potiče aktivna bas jedinica svojim tlakom. Membrana takvog "parazitskog" zvučnika mora imati vrlo nisku rezonancijsku frekvenciju (8 Hz - 10 Hz).

Membrana pasivne jedinice može biti manja ili veća od membrane "glavne" zvučničke jedinice, no ono što je bitno je da obje titraju u fazi čime se povećava efektivna površina bas mambrane i tako poboljšava reprodukcija bas frekvencija, bez da se volumen kutije bitno povećao. Prednost ovakvoga dizajna je što se izbjegavaju nelinearnosti u reprodukciju bas frekvencija tipične za bas-refleks kutije, smanjuju se rezonancijski vrhovi i čujnost zraka što izlazi iz otvora, čime se umanjuje koji ponekad vrlo čujni "tunelasti" efekt.

 

Među najkvalitetnije zvučničke kutije s ABR-om spadaju pojedini "Thielovi" modeli. Sasvim osobitu vrstu ABR-a konstruirao je M. Nestorović, vlasnik američke tvrtke "Speaker Lab". U njegovim vrhunskim kutijama "New Yorker" bas radijator nije pasivan niti uvijek djeluje u fazi s aktivnom bas jedinicom. Zapravo bi ga se mogao nazvati promjenjivo aktivnim, jer je intenzitet i smjer pomicanja njegove membrane uvjetovan osobinama signala i opterećenjem aktivne bas jedinice. Tako ustrojene zvučničke kutije su prilično efiksane i sposobne reproducirati vrlo dubok, pun, brz, točan i snažan bas.





U nastavku ce biti rijec o Kabinetima s prijenosnom crtom (TRL - Transmission Line)

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
22 0 hvala 31
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Kabinet s prijenosnom crtom (TRL - Transmission Line)


Kabinet s prijenosnom crtom jedan je od najzanimljivijih, ali zbog složenosti konstrukcije i najrjeđe korišten oblika za ugradnju dinamičkih zvučničkih bas jedinica, kao i jedan od teorijski najboljih načina za eksplikaciju niskih frekvencija, osobito kad se koriste bas jedinice s manjim promjerom membrane. Idealno ustrojen TRL sustav bi se sastojao od jedne širokopojasne zvučničke jedinice montirane na početak beskonačno duge cijevi. Tako bi se postiglo da se sva zvučna energija sa stražnje strane membrane širi u beskonačnost i nikad se ne vrati natrag.

 

Tako na izravni signal koji dolazi s prednje strane membrane ne bi djelovalo ništa što se dešava na njenoj stažnjoj strani, odnosno unutar kabineta. U praksi takvo što, dakako, nije moguće pa se pribjegava više ili manje uspješnim aproksimacijama kojima bi se i u malom prostoru iza membrana uspjela ugušiti većina povratnih valova.

 

Nažalost, ni kompromis nije moguće do kraja oživotvoriti, jer bi dužina prigušnog tunela, ako se žale zagušiti i najniže bas frekvencije morala odgovarati valnoj duljini gušenog signala (primjerice, želi li se anulirati povratni efekt frekvencija od 20 Hz, tunel bi morao biti dugačak 17 m!).

Dakle,unutar konvencionalno ustrojenog kabineta s TRL nalazi se mnogostruko savijen tunel koji ima akustički efekt vrlo sličan zvučnoj ploči. Tlak koji nastaje u tom labirintu, a posljedica je povratnog vala i rezonancijske frekvencije zvučničke bas jedinice, guši se dugovlaknastim prigušnim materijalom (najbolje čista ovčja vuna), a sam je kabinet zbog mnogobrojnih pregrada vrlo čvrst i u zvuk unosi najmanje koloracija. Zato što je nemoguće zagušiti sve frekvencije, guše se samo one s kraćim valnim duljinama (srednjetonske) dok se (neprigušeni) basovi "ispuštaju" kroz otvor na dnu ili na vrhu TRL kabineta. U dobro proračunatom TRL ustrojenom kabinetu bas frekvencije se mogu znatno bolje kontrolirati nego u velikim, nezagušenim kutijama (Helmholtzov rezonator) kao što su one u bas-refleks dizajnu.

 

Zato je dobro konstruirana transmisijska kutija najbolje rješenje za kvalitetnu i prirodnu reprodukciju bas frekvencija. Nažalost, i najmanja nepreciznost pri tome vodi u prosječnost pa čak i ispod toga.
To je i razlog što na tržištu ima vrlo malo hvalevrijednih zvučničkih sustava s TRL ustrojenim kabinetom. Među cjenjenije i realtivno pristupačne TRL zvučničke kutije spadaju američke "Definitive Technology"; engleske TDL i njemačke TMR.



Damn! Jel netko cita ovo? :) 

Definitive Technology BP 2002 TRL zvučnici Definitive Technology BP 2002 TRL zvučnici
Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put uto 6.7.2010 22:20 (Lazarus Long).
 
25 0 hvala 29
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Kabineti s eksponencijalnim rogom (horn loaded box)


Ponekad, da bi se povećala efikasnost zvučničkih kutija i poboljšala eksplikacija bas frekvencija, ispred bas (ili širokopojasne) jedinice postavlja se eksponencijalni rog koji ima
istu funkciju i radi na istom načelu kao i megafon odnosno dlanovi savijeni oko ustiju kad se pokušava nekoga dozvati na veliku udaljenost. Eksponencijalni rog služi kao element prilagodbe akustičke impedancije i progresivno se širi od "grla" (gdje se postavlja zvučnička jedinica) do "ustiju" na koja izlazi zvuk.

 

Tako ustrojenih zvučničkih sustava (horn loaded),zbog veličine, složenosti i skupoće izrade za sada je malo na tržištu (iako ih je u posljednje vrijeme sve više - vrlo je cijenjen "Living Voice" Tone Scoutt), a osobito su popularni u japanskih audiofilskih "samuraja" koji ponekad čitave prostorije svojih stanova pretvaraju u eksponencijalne rogove. Inače, prvi komercijalni zvučnički sustav s eksponencijalnim rogom, legendarni "Klipschorn", nastao je sredinom 40-ih godina, a konstruirao ga je još jedan od velikana zvučničkog dizajna, Paul W. Klipsch.

 

O kakvom se zvučničkom sustavu radi, lijepo govori podatak da se "Klipschorn" zvučnici proizvode i danas i da su na velikoj cijeni. Glavna osobina tako ustrojenih zvučničkih sustava je fantastična efikasnost, iznad 10 %, što omogućava da takve, u pravilu velike zvučničke kutije, budu pogonjene pojačalima od svega 20-ak pa i manje vata po kanalu, bez gubitka ijednog relevantnog zvučnog parametra.

Velika im je mana što, ako nisu idealno proračunati, mogu zazvučati šuplje, tupo, nazalno i tonski neuravnoteženo. Zato što se moraju postaviti u kutove sobe ili pak zato što su ugrađeni u zidove, javljaju se mentalne prepreke u audiofila pri uočavanju dubine i ostalih dimenzija zvučne pozornice kao i oblika i rasporeda izvođačkog tijela na njoj.


Kabineti sa spojenim komorama (coupled cavity)


Kombinacijom zatvorenog (u kojeg se smješta bas jedinica) i bas-refleks kabineta (u koji ona isijava prije no što zvuk izađe kroz bas-refleks otvor) dobija se kabinet sa spojenim komorama. Od zatvorenih kabineta "posuđena" je njihova sposobnost kontrole niskih frekvencija, a od bas-refleksa dobra osjetljivost.

 

Iako je ovaj način ustrojavanja kabineta u zadnje vrjeme vrlo raširen (komercijalni mu je rodonačelnik britanski KEF sa svojim zvučnikom 104/2 kojeg su kasnije naslijedili 107 i 105/3) ipak i on ima, uz mnoge dobre strane, svojih ograničenja.

 

To se prije svega odnosi na njegovu bandpass prirodušto ga čini povoljnijim za eksplikaciju najnižih dijelova spektra nego niskih i donjih srednjih. Međutim, i duboke bas frekvencije mogu koji puta zazvučati prilično tromo, pa i fazno nekorektno jer treba proći izvjesno vrijeme između "punjenja" komore i izlaska niskofrekvencijskog zvuka iz nje.

 

Osobita inačica spregnutih komora, u kojima je eliminirano kašnjenje između "punjenja" i "prežnjenja", naziva se "komore s jednakim (stalnim) pritiskom", odnosno poznatije kao isobarik (naziv je smišljen u "Linn Productsu" za njihove najbolje, istovjetno nazvane, zvučničke kutije).

 

U takvom ustrojstvu dvije su bas jedinice zatvorene svaka u svoj kabinet, poredane jedna iza druge i spojene paralelno. Kako se pomiče membrana stražnje jedinice tako će se pomaknuti i ona u prednje čime se održava stalni pritisak u komorama.

 

Na takav način postiže se veća efikasnost i linearnost, moguće je reproducirati dublje frekvencije, a zvučnički sustav u cjelini u stanju je podnijeti puno veća opterećenja. I stojni valovi u kabinetu se značajno smanjuju. Isobarik sustavi su prilično slabe efikasnosti jer pojačalo mora "gurati" membrane dviju jedinica, međutim samo jedna producira akustički energiju. Dvije bas jedinice u isobarik konfiguraciji mogu se promatrati kao jedna velika bas jedinica s membranom velike mase i komplijanse smještene u kabinet dvostruko manjeg volumena no što bi joj stvarno bilo potrebno.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
22 0 hvala 29
11 godina
neaktivan
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Fino štivo za pročitati:)

Sticky.

World Championships: 7, GP started: 259, GP wins: 91, Podium finishes: 154, Pole positions: 68, Fastest laps: 76, Points: 1,403
 
15 0 hvala 6
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Toliko,jos samo da napisem ponesto o subwooferima, problematici koja se tice velicine same dinamicke kutije i zelim preci na dio teme koja se odnosi na malo egzoticnije zvucnike (Elektrostati)
Ova tema i to samo o dinamickim zvucnicima je nepregledna u smislu velicine koja bi poprimila. Na primjer dinamicki zvucnci se dalje dijele na dvostazni i vise staznih najzad...ne zelim zalaziti u opis i tipove jedinica koje se ugraduju unutra (basovi, srednjotonci i visokotonci, koji pak ovi zadnji ima mal milijun izvedba...na primjer piezo, plazmatronski itd)

Subwooferi
-Demistifikacija, mitovi i zablude-

Subwoofer

Engleski izraz subwoofer udomaćio se u praktično svim jezicima svijeta za zvučnički sustav namijenjen reprodukciji najdubljih tonova, odnosno frekvencija iz tri donje oktave tonskog spektra. Međutim, u mnogim slučajevima ovakav je sustav, osobito krajem osamdesetih godina kad je došao u modu, komercijaliziran do trivijalnosti pa se na tržištu pojavila sva sila "subwoofera" čija je donja granična frekvencija zapravo gornja granična frekvencija pravih subwoofera. Naime,komercijalne inačice subwoofera često ne mogu (ispravno i točno) reproducirati frekvencije niže od 70-ak Hz, a to je praktično najviša frekvencija koju istinski subwooferi trebaju, odnosno smiju reproducirati.


lako je subwoofer (u pravilu odvojen) zvučnički sklop namijenjen neizobličenoj reprodukciji najdubljih, masivnih akorda, ipak je njegova glavna uloga, koliko se to god moglo, na prvi pogled, činiti nesuvislim, poboljšanje reprodukcije srednjetonskog područja!

 

I to njegovog donjeg dijela (200 Hz - 500 Hz), koji je najmuzikalniji od svih, u kojem su temeljni tonovi i prvi harmonici većine glazbenih instrumenata i glasova, na koje je ljudsko uho osjetljivije nego li na bilo koji drugi dio frekvencijskog spektra, a koji je vrlo često, upravo zbog nekorektne eksplikacije najnižih frekvencija razoren, zastrt, nedefiniran i težak za slušanje.


Uporabom subwoofera poboljšava se reprodukcija srednjetonskog spektra zbog toga jer se tako olakšava rad bas (u mnogim trostaznim) i pogotovo bas/srednjetonskih jedinica (u svim dvostaznim) zvučničkim sustavima. Uključenjem subwoofera u sustav, ove jedinice više ne moraju raditi u širokom frekvencijskom spektru i ne moraju istovremeno reproducirati masivne bas i već sasvim suptilne srednjetonske frekvencije, već mogu raditi u puno užem (i višem) frekvencijskom području, a to znači znatno lakše i linearnije.

 

Tako se smanjuju intermodulacijska izobličenja (TID) koja se javljaju stoga što bas membrana pri reprodukciji niskih frekvencija mora imati veliku ekskurziju čime se narušava reprodukcija viših frekvencija (pri čemu je ekskurzija membrane znatno manja!) koje ona mora istovremeno reproducirati.
Međutim, ni kod uporabe subwoofera ne teče sve bez problema.

 

Mnogi su subwooferi postali sami sebi svrha, pa umjesto da su skladno ukomponirani u postojeći zvučnički sustav, oni dominiraju njime, šireći naokolo ogroman, ne nužno dubok ali masivan i prljav bas koji ne samo što ne "oslobađa" niti pročišćuje srednjetonsko područje, već zatire i guši sve frekvencije od vrha do dna auditivnog spektra. Čak i kad su subwooferi dobro dizajnirani, javlja se problem njihove integracije u postojeći zvučnički sustav.

 

Prvo, to je još jedan stupanj u zvučničkim sustavu pa je za njega potrebna skretnica i drugo, pasivne skretnice uglavnom ne funkcioniraju dobro kad se radi o komponiranju subwoofera u zvučnički sustav. Iako na polju konstrukcije sub woofera i njihove skladne integracije u audio sustav još nije rečena "posljednja" riječ, ipak je danas najčešće mišljenje da bi tako ustrojeni zvučnički sustavi trebali biti sasvim zaseban dio sustava, napajani iz zasebnog pojačala snage (koje može biti i u njih ugrađeno) i da se s ostatkom zvučničkog i amplifikacijskog sustava trebaju uskladiti vrhunski eleboriranom i preciznom elektronskom skretnicom.

 

Dakle, potrebno je izvršiti biamplifikaciju. Međutim, to osim osjetnog poskupljenja donosi i problem povećanja broja elektroničkih sklopova kroz koje mora proći audio signal, sa svim negativnim posljedicama toga.


Slijedeći fizikalno načelo da se niske, bas, frekvencije šire kružno i da je nemoguće odrediti iz kojeg smjera dolaze, u većini zvučničkih sustava sa subwooferom postoji samo jedna subwooferska jedinica u kojoj se združuju bas frekvencije iz oba kanala. U prilog takvoj "mono" konfiguraciji ide i činjenica da su na velikom broju snimaka najdublje bas frekvencije realzirane tako da su niske frekvencije iz lijevog i desnog kanala združene i snimljene kao jednokanalne, odnosno mono. Međutim, na mnogobrojnim slušnim testovima nedvojbeno je dokazano da i bas frekvencije imaju usmjerenost koja se uhom može registrirati, a i na suvremenim audiofilskim snimkama bas se ne snima u mono obliku. I ne samo to.

 

Na mnogim snimkama koje se registriraju s više mikrofona dolazi do situacije da bas frekvencije u različito udaljene mikrofone ne dolaze u isto vrijeme niti u istoj fazi. Kad se ove frekvencije potom "smiješaju" u jedan kanal, dolazi ili do njihova poništavanja ili pak do udvostručivanja njihova intenziteta što jednostavno mora rezultirati izobličenjima za koja se nerijetko optužuje upravo subwooferski sustav. Također je nedvojbeno dokazano da se s jednim subwooferom u sustavu javlja puno više faznih izobličenja nego kad su u igri dva, što se vrlo jasno može uočiti po kvaliteti prenošenja prostornih dimenzija zvuka. Dva subwoofera proizvode puno manju količinu izobličenja (jer svaki od njih svira tiše nego jedan sam), a pri tome ne gube snagu i volumen. S dva subwoofera također se lakše svladavaju zamke sobne akustike. Veliki problem u realizaciji ovog načala je, naravno,visoka cijena koštanja.


Iako se subwooferski sustavi gotovo u pravilu javljaju kao zasebna cjelina, nije tako rijetko naći ih integrirane u zvučničke sustave, osobito one većih dimenzija (zgodan primjer su "Duntech" Sovereign ili "Jamo" Oriel zvučničke kutije). Bez obzira na to, bili integrirani ili odvojeni, subwooferi mogu u sebi sadržavati jednu (veliku) ili više
(manjih) zvučničkih jedinica. Da bi se kontroliralo parazitsko istitravanje, u pravilu velike bas membrane, u pojedine su subwoofere ugrađeni osobiti elektronički servo sklopovi koji putem piezzo elementa ugrađenog na membranu zvučničke bas jedinice u svakom trenutku "znaju" što se njom događa i korigiraju njezine ekscesne pokrete.
Među najpoznatije tako ustrojene suhwoofere spadaju bolji modeli američke tvrtke "Velodyne".

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
23 0 hvala 28
10 godina
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

svaka cast !! kog i malo zanima procitat ce

MOJ AVARTAR = JAMES HETFIELD /// WEB SITE http://hcgamer.weebly.com/ !!!!!!!!!
Moj PC  
5 0 hvala 0
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Dimenzije zvučničkih kutija - male ili velike?

 

Veličina zvučničkih kutija jedan je od presudnih čimbenika koji utječu na kvalitetu reprodukcije bas frekvencija. Što je kutija veća i što je veća bas jedinica smještana u nju, to
će i bas biti dublji, "veći", efikasniji i glasniji (što ne implicira i "bolji", "točniji", "brži", "čvršći"...) Međutim, zbog ograničenja koje postavljaju naši životni prostori, često nije
moguće iskoristiti sve prednosti velikih zvučničkih kutija. Zato se i ovdje mora pribjeći kompromisu. Tako se na tržištu može naći vrlo široka paleta zvučničkih kutija vrlo različitih
dimenzija, od vrlo malih, koje praktično mogu stati na dlan, nazivaju se "mini-monitorima" odnosno zvučnicima za police (bookshelf), do zvučničkih "ormara" koji dosežu visinu stropa i teže preko 200 kg. Ipak, prevladavaju mali do srednje veliki kabineti, jer većina populacije što se oduševljava audiom ima skučeni životni prostor, nevelik budžet ili nema dozvolu "druge strane" da sobu "nagrdi" zvučničkim kutijama velikih dimenzija koje spriječavaju prodor svjetla u sobu!



Kad se pomno dizajniraju i kvalitetno izrade, i dimenzijama mali, u pravilu dvostazni zvučnički sustavi, mogu pružiti pregršt audiofilskih užitaka. Medu najveće prednosti zvučničkih kutija malih dimenzija spadaju:

 

a) sposobnost odličnog rekreiranja prostornih osobina zvuka, jer su prednje ploče njihovih kabineta u pravilu male pa nema loma zvučnog vala na njihovim rubovima

b) zvučničke su jedinice vrlo blizu jedna drugoj (približavanje idealu točkastog izvora zvuka) što također pridonosi sposobnosti oslikavanja oblika izvođačkog prostora kao i orkestralnog tijela u njemu i

c) zbog manjih dimenzija kabineti su znatno čvršći što smanjuje mogćnost pojave rezonancija koje koloriraju zvuk.

 

Također je kod malih zvučničkih sustava znatno lakše koristiti vrlo skupe materijale svemirske tehnologije što, istina, drastično podiže njihovu cijenu, ali je to ipak puno dostupnije nego kad bi se takvi materijali koristili za izradu kabineta velikih dimenzija. Zvuk malih, kvalitetno izrađenih zvučničkih
sustava je vrlo skladan, artikuliran, pun detalja, čist i transparentan.

 

Male zvučničke kutije imaju dvije nerješive mane:

 

a) u pravilu nisu efikasne (ali to se rješava većom snagom poja-
čala) i

b) ne mogu reproducirati fundamentalne bas frekvencije (ispod 70-ak Hz)

 

U svemu ostalome praktično nadmašuju velike zvučničke sustave. Lijepi primjeri za to su mali dvostazni zvučnički sustavi poput "Spica" TC-50, "ProAc" Tablette, "Celsetion" SL-600, "Rogers" LS3-5a, "Sonus Faber" Minima, "System Audio" Signature, "Focal" Point Source i mnogi drugi, koji se redovito uzimaju kao primjer vrlo linearnih reproduktora zbog vrlo niske razine vlastitih koloracija koje unose u zvuk.

Zbog navedenih limita, mali zvučnički sustavi nisu pogodni za cjelovitu eksplikaciju dinamičkog otklona i širine frekvencijskog spektra koji se javlja pri muziciranju velikih izvođačkih tijela (simfonijskih orkestara, primjerice) i ne mogu svirati jako glasno. Međutim, gotovo su nenadmašni i nezamjenjivi pri reprodukciji manjih glazbenih sastava (komornih orkestara, kvarteta, solo izvođača, rock, jazz i folk sastava itd.), osobito na nižim razinama glasnoće. Mali zvučnički sustavi obavezno (čak i onda kad to prozvođač izričito ne navodi) moraju bit smješteni na stalke, što nažalost ne samo poskupljuje investiciju, već tako smješteni, mali zvučnici u sobi zauzimaju gotovo isto onoliko
mjesta kao i veliki.





Veliki zvučnički sustavi, u pravilu trostazni (iako ima i višestaznih), namijenjeni su reproduckiji cjelovitog frekvencijskog spektra čija je donja granica kod onih "manjih" na oko
40 Hz, dok veliki poniru i do samog dna frekvencijskog opsega, do 20 Hz (i niže!). Veliki zvučnički sustavi rade s naglašenom lakoćom, nenaporno i sa velikom zalihom "snage" koja gotovo otklanja svaku mogućnost da ih se dovede u zasićenje. Njihov frekvencijski raspon je širi ne samo zahvaljujući ekstenziji u basu već i stoga što se njihovi visoki tonovi ne moraju stišavati (roll off) kao kod malih kutija da bi ih se uskladilo sa njihovim prilično "tankim" basom. S druge strane, velike su kutije vrlo složene za izradu, njihove velike stranice lakše vibriraju i stvaraju koloracije pa ih je potrebno dodatno ukrućivati, njihova je skretnica puno složenija i na kraju takvi su sustavi vrlo skupi. Iako su po teoriji efiksaniji od malih zvučničkih sustava, većina suvremenih zvučničkih kutija velikih dimenzija zahtijeva za korektan rad vrlo snažno pojačalo ispred sebe. Samo tako se može ostvariti ono čemu teže korisnici velikih zvučničkih sustava: širok frekvencijski raspon, veliki dinamički otkloni, glasna i nenametljiva reprodukcija po mnogo čemu slična onoj velikog simfonijskog orkestra u koncertnoj dvorani.

 

Zato nije čudno što većina audiofila teži nabaviti zvučnički sustav velikih dimenzija, kao ni to što oni koji ga već posjeduju i ne pomišljaju da ga zamjene manjim.
Kao opći zaključak može se reći da zvučničke kutije većih dimenzija u cijelosti rade kvalitetnije od malih, ali je na tržištu puno više kvalitetnih malih nego li velikih zvučničkih kutija.

Prije svega zato jer je velike kutije puno teže dobro napraviti nego male. Zato, ako se dogodi i najmanja greška u dizajnu, puno će se gori rezultati dobiti kad su u pitanju velike, nego kad se radi o zvučničkim kutijama malih dimenzija.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
18 0 hvala 23
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

FREKVENCIJSKE SKRETNICE (FREQUENCY CROSSOVER)


Frekvencijska skretnica, jednostavnija ili složenija, naprednija ili tek "priručna", nezaobilazni je dio svakog zvučničkog sustava koji se sastoji od dvije ili više zvučničkih jedinica.
Njezina je zadaća na prvi pogled jednostavna do trivijalnosti: da razdijeli audio signal na određena frekvencijska područja i usmjeri ih, "skrene", prema odgovarajućim zvučničkim jedinicama.

Pasivne skretnice (pasive crossover)

Pasivne skretnice, kakve su najčešće u uporabi, dijele audio signal nakon što je prošao kroz pojačalao i omogućuju zvučničkm jedinicama da prime signal točno onog frekvencijskog raspona u kojem bi trebale najlinearnije raditi. Što je više (različitih) zvučničkih jedinica u
uporabi, to je i skretnica složenija.
Međutim, to ne znači i kvalitetnija. Stoje skretnica smišljenije napravljena, to je jednostavnija pa je time i put signala kroz nju kraći, a mogućnost njegova izobličenje manja.
Jednostavnija skretnica, najčešće, omogućuje lakši rad pojačala i isporuku veće snage zvučničkim jedinicama, a ne njezino pretvarnje u toplinu tokom protoka kroz "bezbroj" elektroničkih elemenata.
Skretnica je svojevrstan filter koji strogo određene frekvencije propušta, a sve druge ne. U dvostaznoj skretnici koriste se dva filtera: viskopojasni (high pass) koji zadržava niske i omogućuje da u visokotonac uđu samo visoke frekvencije i niskopojasni (low pass) koji
zadržava visoke tonove, a propušta smo bas/srednjetonske frekvencije. U trostaznim skretnicama još je i srednjopojasni filter (band pass) koj propušta samo frekvencije srednje učestalosti, istodobno zapriječujući put visokima i niskima. Na svom putu kroz frekvencijsku skretnicu, dakle, pojedini frekvencijski pojasevi moraju proći "nedirnuti", dok drugi istovremeno moraju biti prigušeni.

Dva su načina gušenja neželjenih frekvencija, (roll off), akustički i električki. Akustičko prigušenje određeno je dimenzijama zvučničke jedinice. Svaka dinamička zvučnička jedinica najefikasnije radi u svom konstrukcijski određenom pojasu. Iznad i ispod toga njezina je efikasnost vrlo mala pa se govori o njenom akustičkom samoprigušenju. Takav način gušenja bio bi idealan kad bi bio sasvim ostvariv, jer u tom slučaju ne bi trebala skretnica.


Jednostavno bi se zvučničke jedinice frekvencijski "nadovezivale" jedna na drugu. Međutim, ne samo da je strmina samoprigušenja kod većine zvučničkih jedinica premala, već je i njihova frekvencijska karakteristika pri krajevima optimalnog djelovanja vrlo "krivudava" i nelinearna, pa bi došlo do preklapanja pojedinih frekvencija iz dvaju frekvencijskih područja i time ili do njihovog udvostručavanja ili pak do poništavanja uz popratna fazna izobličenja. Zato je u većinu zvučničkih kutija uključena skretnica koja neželjene frekvencije guši električkim putem.
Neželjene frekvencije se ne "režu" oštro, odnosno filteri nisu neprobojni "zidovi" već vrata kroz koje se stupnjevito propuštaju određene frekvencije. U pravilu se režu sve frekvencije koje su dvije oktave ispred frekvencije na kojoj bi se jednica sama akustički prigušila.

Ako se, primjerice, zvučnička jedinica prirodno samoprigušuje na 1000 Hz, električki se ona počinje gušiti na 2000 Hz (odnosno oktavu više). Oktava više znači udvostručenje frekvencije, a oktava niže njezinu dvostruko manju vrijednost (dakle, 500 Hz, u ovom slučaju). Tako se postiže da jedinica radi u najoptimalnijem režimu, odnosno najlinearnije i najefikasnije.

Da se kod dvostaznih i pogotovo višestaznih zvučničkih sustava ne bi čuli "šavovi", grubi i neprecizni spojevi između frekvencijskih područja koja emitiraju pojedine zvučničke jedinice, njihova se frekvencijska područja moraju obilno preklapati. Točka na kojoj se njihove frekvencije preklapaju naziva se točka preklapanja ili popularno, ali i prilično krivo, "rezna" frekvencija (crossover point), a frekvencija na kojoj se to događa zove se frekvencija preklapanja (crossover frequency).

Kolikim će se intenzitetom prigušivati frekvencije u skretnici i na kojoj će se točki "dodirivati" frekvencije dviju zvučničkih jedinica, nije pitanje osobnog nahođenja konstruktora već predmet mukotrpnih i vrlo preciznih proračuna. Naime, o tome presudno ovisi kakav će oblik imati frekvencijska krivulja, kakva će biti fazna usklađenost zvučničkog sustava u cjelini i naravno tonska ravnoteža zvuka kojeg sustav isijava. Pri tome nije dovoljno samo gledati na pojedinačne električke osobine skretnice i njezinih dijelova, odnosno na osobine zvučničkih jedinica čije se frekvencije moraju uskladiti. 

Ovdje je od presudnog značaja globalan, sveobuhvatan pogled na stvari, jer se radi o kombiniranom efektu elektronike (skretnica) i mehanike (zvučničkih jedinica i kabineta) pa u takvoj složenoj jednadžbi ne smije biti nepoznanica. Pri toj operaciji nije dovoljno korištenje samo brojaka i frekvencijskih krivulja, već je potrebno i vrlo mnogo slušnog iskustva.

 

 


AKTIVNE SKRETNICE (ACTIVE CROSSOVER)


Skretnice koje dijele signal nakon što je izašao iz pretpojačala i prije no što je ušao u pojačalo snage nazivaju se aktivne ili vrlo često i elektronske skretnice jer, za razliku od pasivnih, imaju i vlastito napajanje. Takve se sketnice koriste kad se u audio sustavu nalaze dva ili više pojačala.

Prednost aktivne skretnice je u tome što se razdioba signala vrši puno ranije, kad se još operira s niskim naponskim i strujnim razinama (milivolti i miliamperi) kojima se lakše manipulira nego s voltima i amperima koji se javljaju nakon izlaska signala iz pojačala. Osim toga aktivne su skretnice puno precizniji "krojači" signala nego pasivne i k tome omogućuju vlasniku i određena podešavanja u cilju prilagodbe pojačala i zvučničkog sustava. Mane aktivne skretnice su vrlo složena konstrukcija, visoka cijena i mali broj (kvalitetnih) modela na tržištu. Među najbolje spadaju "Audio Research" EC 22 i "Dahlquist" DQ-LP1 (ova se potonja, nažalost, više ne proizvodi i do nje se može samo vlastitom izradim kao što je učinio ovaj audiofil)

 

Audio Research  EC22 Audio Research EC22
Dahlquist DQ-LP1 Dahlquist DQ-LP1
Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put pet 9.7.2010 16:00 (Lazarus Long).
 
18 0 hvala 21
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Bi-Wiring - dvostruko povezivanje


Audio signal koji se javlja na izlaznim terminalima pojačala nikada nije identičan onome koji će se koju mikrosekundu kasnije pojaviti na ulaznim terminalima zvučničkih kutija. Razlog tome očito su zvučnički kablovi. Međutim, tom spoznajom put u pakao nije završen. Jer, kablovskim primjesama obremenjen signal potom se dodatno onečisti prolaskom kroz skretnicu i na zvučničke jedinice dolazi prilično drugačiji od onog kakav je bio na izlaznim terminalima pojačala. Međutim, ni samim dolaskom signala na zvučničke jedinice, ma kakav on bio, problemi nisu prestali.

Za sam signal još koliko-toliko. Ali ne i za pojačalo. Zvučničke jedinice predstavljaju veliko reaktivno opterećenje za pojačalo. Jer, one nisu samo potrošači, odnosno pretvarači električkog audio signala u mehaničko gibanje i napokon zvuk, već su i generatori energije.

Naime, prestankom dotoka signala na zvučničke jedinice, njihove se membrane automatski ne prestaju gibati. Što zbog inercije, što zbog elasticiteta svojih pojedinih dijelova, one se pomiču i nakon toga, čime se u pokretnoj zavojnici inducira elektomegnetska sila (EMS), a signal njome proizveden preko kablova krene u suprotnom smjeru - prema pojačalu.


Pojačalo se EMS-i suprostavlja prigušnim (damping) faktorom, odnosno niskom impedancijom, svojevrsnim kratkim spojem. Da toga nema pojačalo bi izgubilo kontrolu nad (osobito bas) zvučničkim jedinicama čije bi membrane kloparale kako im drago. Kako, zapravo, pojačalo odgovara na EMS, najbolje se može vidjeti iz jednostavnog eksperimenta: kucne li se prstom po membrani bas ili srednjetonske jedinice (koja nije ugrađena u zvučničku kutiju!), začut će se mekan, tup i rasplinut odjek, a membrana će se lako pomicati. Međutim, spoje li se kratko (povežu žicom) njezin plus i minus terminal doći će do kratkog spoja u zavojnici (što neće oštetiti jedinicu!) i membrana će se znatno teže pomicati, a odjek na podražaj bit će znatno krući, čvršći i svjetliji zvuk.

Vratimo se na početak, kablovima. Kad njih ne bi bilo, većina bi kvalitetnih pojačala svojim prigušnim faktorom uspjela smiriti "podivljale" bas membrane.
Međutim, kablovi su tu i s time valja računati. I to ne na način da kroz njth teče struja,parazitski signal, koji "napada" pojačalo, već zapravo sasvim suprotno!?

 

Naime, kablovi predstavljaju prilično veliki otpor EMS-i iz bas jedinice, pa ona, kao i voda bujice,traži najkraći put da se probije. Dakle, ako ne može nazad (u pojačalo), krenut će naprijed, "gore", u srednjetonske i visokotonske zvučničke jedinice jer su tu kablovi najkraći pa je i otpor najmanji. Tu će izazvati pomicanje membrana srednjetonaca i visokotonaca koje nema baš nikakve veze s onim uzrokovanim dotokom glazbenog signala srednjih i visokih frekvencija. Rezultat je evidentan i katastrofalan: gubitak definicije, razoreni srednjetonski i visokotonski detalji, nestanak prozračnosti i lepršavosti, srušena prostorna arhitektura zvuka... Jedini način da se to spriječi je presijecanje veze između bas i srednjetonske odnosno visokotonske jedinice kako se u njih ne bi mogla probiti EMS-a nastala u bas jedinici.

Skretnica se, dakle, razdvaja na dva električki odvojena dijela, svojevrsni "gornji" i "donji" dom, čime je omogućeno i da se posebnim kablovima napajaju bas odnosno srednje i visokotonske jedinice. Riječju, omogućeno je dvostruko povezivanje bi-wiring. Takav se zahvat može proširiti, pa neki vrhunski ustrojeni zvučnički sustavi imaju mogućnost i tri-wiringa (Jamo Oriel), dakle odvojenog povezivanja s pojačalom svake pojedine jedinice zadužene za reprodukciju pojedinog dijela tonskog spektra.

Svatko tko će pokušati bi-wiring susrest će se s problemom kako dva kabla priključiti na jedan izlazni terminal za zvučničke kablove na pojačalu. Pogotovo ako se radi o kablovima većeg presjeka, terminiranima na način koji ne odgovara terminalima na pojačalu. A svi oni koji
imaju japanska pojačala s dva para izlaznih zvučničkih terminala (od kojih su neki tako traljavo koncipirani daje na njih leško montirati i jedan set kablova) postavit će logično pitanje mogu li se oni iskoristiti za dvostruko povezivanje.
Odgovor je potvrdan!
Ali samo pod uvjetom da se zahvat izvede ovako:

Iz desnog (za desni kanal) A terminala na pojačalu, označenog crvenom bojonm valja povući zvučnički kabel prema crvenom zvučničkom terminalu bas sekcije na zvučničkom sustavu, potom iz desnog B terminala označenog crvenom bojom na crveno označeni zvučnički terminal na zvučničkom sustavu primjerenom prihvatu srednjeg i viskotonskog dijela
spektra. To isto ponoviti i s crno označenim terminalima. I, naravno, na lijevom kanalu! Sva spajanja treba izvršiti s iskuljučenim pojačalom i uključiti ga tek kad je izvršena pomna kontrola zahvata.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
19 0 hvala 22
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

DIPOLNI ZVUČNIČKI SUSTAVI (DIPOLE LOUDSPEAKERS)


Dipolni zvučnički sustavi, ili kako ih se zbog njihove tankoće (plitkosti) često naziva "panelni", nastali su na istom mjestu (u "Bell" laboratorijima) gdje i suvremeni dinamički i plod su ideja ista dva inženjera, C.W. Ricea i E.W. Kellogga, koji su konstruirali i suvremenu   dinamičku jedinicu i bez kojih bi razvoj suvremenih zvučničkih sustava uopće, zasigurno tekao znatno drugačije.

  1932. godine dvojica su genijalaca proizvela prvi dipolni elektrostatički zvučnik koji je isijavao zvuk u prostor na obje strane, i sprijeda   i straga. Međutim, jer je ideja bila naprednija od tehnologije koja ju je trebala oživotvoriti, njihov je ingeniozan patent sve tamo do kraja   II sv. rata ostao mrtvo slovo na papiru i skupljao prašinu po ladicama. Proizveli su oni, doduše, prototip, ali je na tome i ostalo.

 

Problem   uniformno tanke i lagane membrane potrebne za realizaciju njihovog projekta tada je bio neriješiv. Danas se dipolni zvučnici, osim u svojoj elektrostatičkoj inačici, kakva je bila i ona Ricea i Kellogga, mogu naći i u vrpčastom (ribbon   plannar) i magnetostatičkom (izodinamičkom) obliku (a postoje i osobite, bipolarne,konstrukcije u kojima su dinamički zvučnici postavljeni   tako da isijavaju zvuk na obje strane,iako između načina njihova rada i rada planarnih dipola postoji velika razlika).
Dipolni zvučnički sustavi isijavaju istu količinu zvučne energije s obje stane svojih membrana, s time da i stražnji i prednji val isijavaju   u slobodan prostor i ničim (osim površinom membrane) nisu odijeljeni jedan od drugoga.

Stražnji val (koji je u protufazi s prednjim) nakon što se višestruko odbije od zidova, poda i stropa dolazi do slušatelja koju mikrosekundu kasnije od glavnoga, prednjega, vala što, ako je   timing (vremenska usklađenost dolaska prednjeg i stražnjeg vala do slušatelja) dobar, može značajno pridonijeti stvaranju iluzije visokog   zvučnog realiteta i vjernoj rekreaciji prostornih dimenzija zvuka.

Ili, ako nije, prouzročiti tup, nezanimljiv i zamućen zvuk. Veliku ulogu u tome igraju i osobine sobne akustike*

 

(*Pokušao sam ja objasniti ovu problematikuu temi SOBA, STOJNI VALOVI I MALO MATEMATIKE ali zamalo da se nismo "poubijali" sa bed-om jel` to zvuk val ili se ponaša kao zraka [poprima "usmjerene" karakteristike]iznad odredene vrekvencije no ...to je ipak druga tema....koja zbog dokazivanja ko se više razumije izgubila svaku smislu )

 

ali i smještaj panelnog   zvučničkog sustava u sobi. Stražnji val mora kasniti do slušatelja toliko da ga ovaj može razlučiti od prednjeg i registrirati kao   refleksiju, a ne kao izravan zvuk. Kod pojednih panelnih zvučničkih sustava to vremensko kašnjenje (time delay) je izvedeno elektonički,   unutar samog sustava (kao kod vjerojatno najpoznatijeg panelnog zvučnika današnjice, "Quadovog" ESL 63, djela još jednog velikana zvučničkog   dizajna, Engleza Petera Walkera), kod drugih se kašnjenje pokušava riješiti zakrivljavanjem membrane ili se u krajnjem prepušta korisnicima   da to riješe načinom postavljanja zvučničkog sustava u sobi. 

Dva su načina na koja se kašnjenje stražnjeg vala može ostvariti:
Prvi je postavljanje panela dovoljno daleko od stražnjeg zida kako bi do odbijanja došlo čim kasnije ili pak, ako je prostorija mala, postavljanjem apsorpcijskih ili difuzijskih materijala na stražnje zidove iza zvučničkog panela. Najbolje je postaviti po jednu prigušnu   plohu na zid izravno iza svakog panela i još jednu ("zajedničku") na sredinu stražnjeg zida između panela (ili još bolje, ako je moguće, ne   na sam zid već barem pola metra u prostor prema slušetelju). Nažalost, tako se djeluje samo na distribuciju visokotonskog i djelomice srednjetonskog dijela spektra, a ne i na bas frekvencije, jer one se uglavnom ne šire usmjereno već pretežno kružno. Zato je pronalaženje odgovarajuće pozicije panelnih zvučnika u sobi jedan od najtežih i najsloženijih zadataka koji stoje pred audiofiiima koji se odluče   posjedovati ih.


Kod planarnih diopla uglavnom se koristi jedna, vrlo tanka, ravna, površinom velika i vrlo lagana membrana koja pokriva najveći dio tonskog   spektra ali (u najvećem broju slučajeva) ne i čitav. Tako se eliminira potreba za skretnicom koja je, nažalost, nužno zlo kod dinamičkih   zvučničkih sustava, ali, što je vrlo bitno, i potreba za više zvučničkih jedinica koje je vrlo teško dobiti da sviraju potpuno harmonično.

 

Za razliku od dinamičkih zvučničkih jedinica kod kojih se membrana pokreće silom koja djeluje na vrlo maloj površini, membrane dipola se kreću uniformno, cijelom svojom površinom.
Lagana membrana planarnih zvučnika (obično od mylara, još jedne plastične tvorevine izašle iz "Du Pontovih" laboratorija) razapeta je na (u pravilu, drveni) okvir. Zbog male mase, membrana je jedva nešto teža od zraka, vrlo je pokretljiva, pa može gotovo trenutno krenuti i stati   što je čini gotovo idealnom za reprodukciju srednjih i viskotonskih frekvencija i tranzijenata. Istovremeno, membrana ne mora biti kruta pa je znatno manje pogodan medij za stvaranje internih rezonancija.
Dipoli sjajno reproduciraju tihe glazbene detalje koji su neobično značajni sastojci originalne muzikalnosti ali i prostome arhitekture snimljenog glaznenog djela. Frekvencijski raspon dipolnih zvučničkih sustava je vrlo linearan, a dipoli sjajno reproduciraju i tranzijente (prelazne tonove) i unose vrlo malo izobličenja i svojih primjesa u zvuk. 

Zbog toga što nemaju kabineta, izbjegava se pojava bilo kakvih "kutijastih" koloracija što zvuk čini lepršavim, transparentnim i involvirajućim. Čak i kad se unutar jednog okvira nađe više membrana različitih površina (kako bi se ostvarila reprodukcija čim šireg   frekvencijskog spektra; poznati su "Acoustatovi" višepanelni sklopovi) vremenska karakteristika zvuka neće biti narušena jer i bas frekvencije zbog lakoće membrane koja ih proizvodi, dolaze do slušatelja istovremeno kad i visokotonske.

Međutim, ni dipoli, koliko god dobrih strana imali, nisu "anđeli" niti bilo kakva panacea (lek za sve).
Prvo, vrlo su krhki i traju puno manje od dinamičkih sustava.
Drugo, ne mogu svirati ni izbliza tako glasno i žestoko kao dinamički zvučnici.
Treće i najgore, vrlo teško reproduciraju najniže bas frekvencije. Naime, pošto planarne membrane imaju vrlo malu ekskurziju, da bi odgovorile na snažnu pobudu niskih frekvencija i korektno reproducirale glasne pasaže i najdublje bas dionice, membrane planarnih zvučnika morale bi imati vrlo veliku površinu (gotovo 2 m četvorna). A za nabrojati tako ustrojene panelne zvučničke sustave na tržištu, dostatno je manje od prstiju jedne ruke.

Kod dipolnih zvučnika zvučni se val nesputano širi s obje strane membrane pa njegov stražnji dio od prednjega nije odvojen ničim osim širinom panela. Međutim, upravo zbog nevelike širine većine panela, valovi veće valne duljine (niske frekvencije) sprijeda, mogu se "susresti" sa stražnjima, pa može doći do njihova poništavanja jer su u protufazi. To će se dogoditi uvijek i na svim frekvencijama čija je valna duljina veća od širine panela, koji tada prestaje djelovati kao zvučna ploča (open baffle).




Problemi,problemi...


Veliki problem dipolnih zvučnika je i u tome što se visoke frekvencije prostiru vrlo usmjereno jer je površina iz koje isijava zvuk puno veća od valne duljine visokotonskih frekvencija. Zbog toga je njihov sweet spot odnosno hot spot (točka najbolje čujnosti) vrlo malen, pa se   paneli često nazivaju "zvučnicima za sebičnjake" (jer druga osoba ako sjedi samo malo van strogog središta ne može čuti jednako kvalitetnu   reprodukciju kao i ona u "vrućoj točki"). Panelni zvučnički sustavi se i impedancijski prilično "nestašno" ponašaju (impedancija im zna biti   vrlo visoka, osobito pri niskim frekvencijama), pa treba dobro paziti s kakvim se pojačalima sprežu. Panelni su zvučnički sustavi, na kraju,   praktično bez izuzetka vrlo skupi, jer za njih nema "gotovih" dijelova koje je moguće upotrijebiti u više modela, već se sve mora dizajnirati   od početka, baš za svaki određeni tip. 
Zbog toga je proizvodnja prilično skupa, a broj modela i primjeraka skroman. Jedini cijenom relativno pristupačni panelni zvučnički sustavi u kojima je kombinirana elektrostatska odnosno vrpčasta membrana s dinamičkom bas jedinicom, su "Acoustatova" Spectra 11, pa čak i vrlo   joj sličan ali nešto skuplji model Spectra 1100 (njihova suvremana zamjena, proizvedena u Italiji, nosi naziv 1200), odnosno Centaur Minor ili nešto skuplji Centaur tvrtke "Apogee", vodećeg svjetskog proizvođača ribbon zvučničkih sustava.


Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
17 0 hvala 22
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Neke važnije tehničke osobine zvučničkih sustava i njihovo značenje

FREKVENCIJSKI ODZIV (frequency response)

Frekvencijski odziv je u zvučničkih sustava pokazatelj linearnosti reprodukcije svakog pojedinog dijela frekvencijske palete. Zvučnički bi sustavi, kao uostalom i svi drugi audio uređaji, morali biti sposobni linearno i ujednačeno reproducirati sve frekvencije barem unutar granica od 20 Hz do 20 kHz. Međutim, zvučnički sustavi ne samo da uglavnom nisu sposobni reproducirati cjelokupni čujni tonski spektar, već su i daleko najnelinearniji reproduktor zvuka u cijelom audio lancu (i to mjereno u laboratorijskim, a ne svakodnevnim, sobnim uvjetima za koje se zna kako djeluju na frekvencijsku karakteristiku).

 

Frekvencijska karakteristika u specifikacijama zvučničkih sustava (osobito ako je brojčano izražena) ne govori puno o općoj zvučnoj kvaliteti pojedinih zvučnika, ali ipak daje informaciju o određenim osobinama izravnog vala, onog koji prvi dolazi do naših uha i koji sadrži najvažnije zvučne informacije.
Odstupanja frekvencijske krivulje od linearnog do ± 2 dB mogu se tolerirati na svim frekvencijama iznad 80 Hz, dok se ispod toga dopuštaju i trostruko veća (6 dB). I to za srednjekvalitetne zvučničke sustave ispod 60 Hz, a za visokokvalitetne ispod 30 Hz.

 

Da su odstupanja veća od toga pogubna, može se vidjeti i iz slijedećeg, nasumce odabranog, primjera. Uzmimo da frekvencijska krivulja nekog zvučničkog sustava ima "rupu" od -6 dB na 900 Hz, "trbuh" na 4.5 kHz i opet "rupu" na 10 kHz. To znači da će, kad svi ostali tonovi budu zvučali podjednako glasno, ton od 900 Hz biti četiri puta tiši od ostalih, onaj od 4.5 kHz dva puta glasniji, a onaj od 10 kHz, opet tiši za 3.16 puta.

Uz linearnost, frekvencijska krivulja mora imati i veliku ekstenziju, odnosno prostirati se od najdonje do najgornje (ili čak i preko nje) granice koja omeđuje ljudskom uhu čujni tonalni spektar.

Zvučnički sustavi koji nemaju dovoljno širok frekvencijski raspon zvuče dosadno, naporno i ne uvlače slušatelja u glazbeno zbivanje, dok zvučnici s nelinearnom frekvencijskom karakteristikom, zavisno od njezina oblika, mogu prouzročiti još neugodnije zvučne senzacije, čak do iritiranja.


Puno je korektniji podatak o frekvencijskom odzivu onaj popraćen grafičkom krivuljom od onog što je dat samo brojkama. Na krivulji se može točno vidjeti koji to dijelovi fre-
kvencijskog spektra "ispadaju" iz dozvoljenog odstupanja od linearnog. Veliki amplitudni ispadi u vrlo uskom frekvencijskom pojasu nisu toliko "opasni" kao oni s malom amplitudom, ali kroz široki frekvencijski spektar.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
19 0 hvala 24
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Neke važnije tehničke osobine zvučničkih sustava i njihovo značenje

EFIKASNOST (efficiency) I OSJETLJIVOST (sensitivity)

Kad se zvučni val "odlijepi" od membrana zvučničkih jedinica i stane se širiti kroz zrak (zbijajući ga i razrijeđujući), tlak zraka u svakoj točki na tom putu bit će ili viši (zbijanje) ili
niži (širenje) od normalog tlaka zraka. Razlika između normalne i vršnih vrijednost tlaka naziva se SPL (Sound Pressure Level - razina zvučnog tlaka) odnosno "glasnoća".

 

Dva su načina na koji se iskazuje SPL i vrlo se često među audiofilima (ali nerijetko i u prospektima, dakle i kod stručnjaka!) može čuti kako ih brkaju. Sto zapravo nije ni čudno, jer, na kraju, radi se o dva pristupa istom problemu čiji su krajnji brojčani ishodi nerijetko identični. Međutim, zbog načina na koji se dolazi do rezultata, a koji se bitno razlikuju, valja postupke i njihove konačne rezultate razlučiti.


Efikasnost, odnosno iskoristivost stari je način izražavanja SPL-a, koji se u suvremenim mjerenjima uglavnom više ne koristi. Njime se iskazivalo kolika je količina elekrične snage (vata) pretvorena u akustičku energiju. Mjeri se tako da se 1 W električne energije privede zvučničkom sustavu i gleda kolika će akustička snaga dotaknuti membranu mikrofona postavljenog 1 m daleko od zvučnika.

 

Iskazuje se u "decibelima za 1 wat na 1 metar", odnosno ovim primjerom--89 dB/W/m. Problematičnost ovakvog načina mjerenja i iskazivanja vrijednosti i glavni razlog zašto je uglavnom napušten je teškoća u utvrđivanju što je to zapravo 1 W snage koji se zvučniku privede; to, naime, varira u zavisnosti od impedancije zvučničkog sustava, faznog kuta, usmjerenosti ali i frekvencijskog odziva audio signala.


Osjetljivost je podatak kojim se SPL puno bolje i točnije izražava. Njega je bilo moguće mjeriti tek nakon pojave tranzistorskih poluvodiča. Naime, tranzistori su takav izvor koji
osigurava uvijek isti izlazni napon bez obzira na impedanciju zvučničkog sustava ili frekvenciju zvučnog signala. Osjetljivost se mjeri standardiziranim izlaznim naponom od 2.83 V (ovaj napon uzet je zato jer je točno toliko potrebno da 1 W disipira u 8 Ω otporniku) koji se dovodi zvučničkom sustavu i mjeri njegov učinak na udaljenosti 1 m.

 

Teorijski, pojačala su naponski izvori, a za zvučničke se sustave drži da bi trebali biti pogonjeni strujom ako se od njih očekuje da zvuk kojeg isijavaju bude vjerna slika napona signala koji je ušao u zvučnike, a ne njegove struje odnosno snage. Ulazna osjetljivost od 2.83 V je upravo zato i odabrana jer to predstavlja 1 W na 8 Ω.

 

Prednost ovakvog načina iskazivanja iskoristivosti zvučničkog sustava je u tome što na njega ne djeluje impedancija i jer je bjelodano jasno da svako kvalitetnije (ne samo audiofilsko) pojačalo snage mora biti sposobno razviti toliko struje da može na izlazu održavati napon od 2.83 V.
Podaci za osjetljivost i efiksnost su gotovo identični kad se radi o zvučničkim sustavima s ravnom i stabilnom impedancijskom karakteristikom, odnosno kad se nazivna impedan
cija od 8 Ω, bilo uslijed porasta bilo zbog pada frekvencije, bitno ne mijenja. Međutim, s udaljavanjem od nazivne impedancije povećavaju se i razlike između efikasnosti i osjetljivosti.
Uzmimo za primjer dva zvučnička sustava s nasumce odabranom osjetljivošću, sustav "A" s 86.5 dB i sustav "B" s 87.5 dB (što znači da će zvučnički sustav "B" stvoriti za 1 dB veći SPL od zvučnika "A" za isti privedeni napon, 2.83 V). Koji je od njih efikasniji?

Svi koji odgovore da je to zvučnički sustav "B" (jer glasnije svira pri istom dovedenom naponu) "moraju doći drugi put!" Nisu položili! Zapamtimo dobro: kad se govori o efiksanosti govori se o snazi, a kad je u kalkulacijama snaga mora se znati impedancijska karakertistika zvučničkog sustava.

 

  Uzmimo sada da na srednjim i visokim frekvencijama impedancija zvučničkog sustsva "A" skoči na 20 Ω, a daje na istim frekvencijama za zvučnik "B" svega 5 Ω. To znači, da bi proizveo tek za 1 dB jači zvučni pritisak od zvučnika "A", zvučnički sustav "B" će iz pojačala izvući četiri puta više snage (što manja impedancija zvučnika to veća potreba za snagom!) što znači daje zvučnički sustav "B" manje efikasan iako je osjetljiviji! Dakle, iz svega se nameće pomalo zbunjujući zaključak da je tiši zvučnički sustav efikasniji od glasijega!? Međutim, unatoč tome to je jedini način da se smišljeno i dosljedno kompariraju ne samo osjetljivosti dvaju zvučničkih sustava nego i njihove efikasnosti.
tema se nastavlja


[Kraj prvog dijela]

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put pet 16.7.2010 16:50 (Lazarus Long).
 
20 0 hvala 26
11 godina
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Nikad jos nisam naletio na toliko opsirno i detaljno opisan sticky.

 

svaka cast

Moj PC  
11 0 hvala 2
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

nastavak prvog dijela

EFIKASNOST (efficiency) I OSJETLJIVOST (sensitivity)

drugi dio

 

Podaci, bili oni dati za efikasnost ili osjetljivost, u rasponu od 80 dB - 85 dB govore o niskoj, od 86 dB - 90 dB o srednje velikoj, a sve iznad 90 dB predstavlja visoku osjetljivost
odnosno efikasnost zvučničkog sustava.

 

Dinamički zvučnički sustavi su u pravilu srednje do visoke osjetljivosti, elektrostatički i ribbonski manje do srednje, a oni s eksponencijalnim rogom i pojedini egzotični vrlo visoke osjetljivosti, čak i preko 100 dB. Bez obzira kakva osjetljivost, odnosno efikasnost zvučničkog sustava bila, ona ništa sama po sebi ne govori o njegovoj kvaliteti.

Vrlo je puno slučajeva da zvučnici s niskom osjetljivošću rade neusporedivo bolje od onih s visokom (iako, naravno, ima i obrnutih slučajeva).

Ovi su podaci prije svega iznimno bitni kod donošenja odluke o kupnji pojačala s kojime će određeni zvučnički sustav raditi. Pri tome valja imati na umu i dimenzije sobe odnosno vrstu glazbe koja se pretežito sluša.

 

Teorijski bi s pojačalima male snage trebalo koristiti visokosjetljive (odnosno visokoefikasne) zvučničke kutije. Međutim, vrlo je čest slučaj da su visokoosjetljivi zvučnici "tanki"u basu jer su njihove membrane lagane i ustrojene tako da se lako pomiču, ali ne i da, ujedno, guraju ispred sebe veliku količinu zraka. Podaci o osjetljivosti odnosno efikasnosti zvučničkog sustava obavezno se moraju konzultirati pri izboru pojačala, odnosno kad se želi znati koliki se zvučni tlak želi, ili je s obzirom na vrstu glazbe koja se pretežito sluša, potrebno ostvariti.

 

Jednom kad su podaci za efiksanost odnosno osjetljivost poznati, usprkos tome što se njihove vrijednosti, unatoč moguće identičnim brojčanim iznosima, jako razlikuju (naime,
podatak od 89 dB/2.83 V/m i 89 dB/W/m nisu jednaki) i ne mogu se izravno uspoređivati, s njima se, kad je u pitanju pronalaženje pojačala odgovarajuće snage ili postizanje odgovarajućeg zvučnog tlaka, matematički jednako oprerira.


Svako kvalitetnije pojačalo moralo bi u vršnim trenucima generirati, bez većih izobličenja, barem trostruko veću snagu od nazivne. Potreba za snagom povećava se s padom efiksanosti/osjetljivosti zvučničkog sustava i s povećanjem zvučnog tlaka i obratno. Kakvu će nazivnu snagu imati pojačalo u pojedinom audio sustavu nije tek "kozmetičko" pitanje.

Jer, ako se ne slušaju složena orkestralna djela i ako prostorija nije velika, kvalitetna pojačala od 80-ak W po kanalu bit će više nego dovoljna i za niskoosjetljive zvučničke sustave. Međutim, ako je audiofil ljubitelj modernije, složeno strukturirane glazbe koju izvode velika orkestralna tijela i ako k tome još živi u većoj, pa k tome još i bučnoj, sobi, tada mu ni dvostruko snažnije pojačalo, spregnuto sa zvučničkim sustavom srednje osjetljivosti, neće biti dostatno.


A razlika u cijeni dvaju pojačala koja se dvostruko razlikuju po snazi često je puta više nego  dvostruka. Još drastičnije se to može prikazati ovako: pojačalo od 30 W snage sa zvučničkim sustavom osjetljivosti 90 dB proizvest će zvučni tlak jednak onome što ga proizvodi četiri puta snažnije pojalačalo (120 W) sa zvučničkim sustavom osjetljivosti 84 dB.

A to i nije tako nevažno, bez obzira što ne mora imati nikakve veze sa zvučnom kvalitetom. Jer, razlika u cijeni između zvučničkog sustava velike i male osjetljivosti praktično ne mora postojati ni biti na bilo koji način razmjerna veličini osjetljivosti, dok razlika u cijeni između 30 W i 120 W pojačala uvijek postoji i više je nego zamjetna.


nastavlja se :)

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put sub 17.7.2010 13:47 (Lazarus Long).
 
18 0 hvala 21
11 godina
neaktivan
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Odlični tekstovi, bilo bi zgodno još da uz svaku cjelinu napišeš neke konkretne preporuke, npr. do 300$, između 300 i 3000, te više od toga.

 

Moj PC  
0 0 hvala 0
12 godina
moderator
offline
RE: Uvod u Zvučničkim sustavima
DigiMagic kaže...

Odlični tekstovi, bilo bi zgodno još da uz svaku cjelinu napišeš neke konkretne preporuke, npr. do 300$, između 300 i 3000, te više od toga.

 

  Ma nije mi tesko napisati sve to ali to ce se pretvoriti u rat...vjeruj mi. Ako kazem uzmite Yamahu za 300 eur. netko ce uskociti sav zajapuren sa "mislenjem" da Yamaha ne valja da trebas uzeti Onkyo itd.

 

Ja se cijelo vreme trudim da ne pominjem marke niti cijene. Poanta teme nije u tome vec da si svatko zamisli u glavi kako stvari stoje sto se tice zvucnika ...a i pojacala

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Nastavak drugog dijela i kraj teme o EFIKASNOSTI I OSJETLJIVOSTI zvučničkih sustava



Rečeno je da su zvučnici vrlo lijene i slabo iskoristive naprave. Vrlo često je to svega 1 %, što znači da će od 50 W električke snage "proizvesti" jedva 2 akustička vata. Čak i najefikasniji zvučnici ne bi iz tih 50 elektičkih vata uspjeli realizirati više od 5 akustičkih!

Zato podatak o naoko velikih 200 W po kanalu, kad se imaju na umu činjenice o neučinkovitosti zvučničkih sustava, i ne mora zvučati tako impresivno. Jer, iako zvučnički sustavi operiraju prosječno sa svega nekoliko vata, potreba da se odjednom "stvori" deseterostruka energija (20-30 akustičkih vati) kako bi se bez ikakvih primetnih posljedica mogli reproducirati munjenviti skokovi od najtiših do najglasnijih glazbenih dionica (a to može biti odnos od 1:1 000 000 000 i više), određuje nominalnu snagu pojačala koja jednostavno mora biti velika i gotovo!

Jedno je, međutim, teorija, a drugo praksa. Kad se govori o pojačalima i njihovom suglasju sa zvučničkim sustavima, onda je riječ o odnosu kvalitete i kvantitete. A tu se javlja nizparadoksa.

Naime, iako je tehnički jasna potreba da pojačalo ima veliku nazivnu snagu, gotovo u pravilu najbolje zvuče pojačala manje snage (jer je u takvim konfiguracijama mnogo manje prostora da se signal otme kontroli) odnosno, na drugu stranu, najbolje sviraju slabo efikasni zvučnički sustavi.

Tako, da bi se išta izvuklo iz slabo iskoristivog zvučničkog sustava treba nabaviti vrlo snažno pojačalo, koje, osim što ne mora donijeti najbolje sonične rezultate, bez iznimke puno košta.

 

Nasuprot tome, pak, je druga mogućnost, da se takvi lijeni zvučnički sustavi spoje s vrlo kvalitetnim ali nedovoljno snažnim pojačalom snage. Koje je od ta dva zla manje ?

Teško je to reći! No, nedvojbeno je da je smjer u kojem bi trebalo ići, pokušaj da se odabere pojačalo kod kojeg će se najmanje potirati kvaliteta i snaga, pa čak ići i na manju snagu, uz svjesnu žrtvu glasnoće slušanja. Naravno, taj izbor je bitno određen glazbenim ukusom i načinom shvaćanja funkcije audio uređaja od strane njihovih korisnika.
Nažalost, postoje zvučnički sustavi koji, bez obzira koliko im se snage privelo, ne mogu svirati dovoljno glasno, a da pri tome ne izobličuju zvuk ili, ako se pretjera sa zahtijevom, da dođe i do njhovog fizičkog uništenja.

 

U tome prednjače elektrostatički zvučnički sustavi. Registrirana glasnoća zvuka vrlo često zna biti jedna od funkcija izobličenog zvuka.
Naime, što je zvuk izobličeniji to ga uho doživljava glasnije (često se kaže da nervira, "ide na živce"). Međutim, puno je slučajeva da se upravo zbog (pre)glasnog slušanja počinju manifestirati izobličenja sustava koja su pri normalnim razinama glasnoće jedva zamjetna.

Iako (slaba) efikasnost može biti posljedica (lošeg) dizajna zvučničkog sustava, ona je ipak u pravilu svojevrstan kompromis između količine i kvalitete zvuka koji izlazi iz zvučničkog sustava, odnosno između njegove glasnoće i finoće. Razina glasnoće glazbe reproducirane u našim stanovima gotovo je uvijek ispod razine žive reprodukcije.

 

To, međutim jako ovisi o vrsti glazbe koja se sluša. Dok je glasnoću masivng, velikog, orkestra   praktično nemoguće postići u sobi, s glasnoćom kakvog folk ili jazz sastava to nije veliki problem.

Glazba je skladana da bi se izvodila s određenim instrumentima i to na karakterističnim razimama glasnoće koju su ti instrumenti uživo u stanju proizvesti. Reprodukcija u sobi zato, naravno, mora biti što vjerniji odraz upravo tih izvornih instrumentalnih razina glasnoće.
Sve u svemu, s dobrim i dobro ustrojenim zvučničkim sustavom i pojačalom, danas je u prosječnoj sobi bez većih opsanosti, osim po (ili od) susjeda i sluh korisnika, moguće proizvesti glasnoću od preko 100 dB. Da bi bilo jasnije koliko je to valja znati da orkestralni klimaks u prvim redovima dvorane proizvede oko 110-115 dB, prosječna razina glasnoće ljudske konverzacije u tihoj sobi je oko 75 dB, a tiha, pozadinska, glazba ima razinu glasnoće od oko 65 dB. Međutim, prekorači li se prag od 120 dB, neće biti moguće razlikovati zvuk najobičnijeg širokopotrošnog sustava od najboljeg postojećeg!

 

Na toj točki mozak više nije sposoban korektno percipirati zvuk jer je integritet slušnog aparata doveden u životnu opasnost. Tome valja dodati i već spomenutu činjenicu da izobličen zvuk zvuči glasnije od čistoga i neizobličenoga. Zato s razinom glasnoće slušanja u sobi treba biti vrlo oprezan. Jer o njoj itekako ovisi subjektivna percepcija globalne zvučne kvalitete pojedinog audio sustava u cjelini, ali i, dugoročno gledajući, sposobnost audiofila da uopće išta čuje!


U nastavku: O snazi zvučničkog sustava. Koja je preporučljiva i dozvoljena snaga?

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
14 0 hvala 18
10 godina
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

možeš kad dođe na red na pisati o markama koje proizvode zvučnike,koje daju najbolji omjer uloženog dobiveno,razmještaju zvučnika u prostoru,malo o sobnoj akustici itd

dovoljan mi je jedan uređaj sa os u sebi
Moj PC  
4 0 hvala 0
12 godina
moderator
offline
RE: Uvod u Zvučničkim sustavima
blackalbum kaže...

možeš kad dođe na red na pisati o markama koje proizvode zvučnike,koje daju najbolji omjer uloženog dobiveno,razmještaju zvučnika u prostoru,malo o sobnoj akustici itd

  Bit ce i o markama a o sobi sam pisao u temi  Soba, stojni valovi i malo matematike  i naravno opet cu pisati o tome. U nastavku cu pisati o smestaju i kako, na primjer, ne "slupati" brdo novca za audio sistem koji ce biti smjesten u sobi od, recimo, 25 m2.

 

Nazalost, kada sam pisao o sobi doslo je do svojevrsnog fighta (zbog nesporazuma) izmedu mene i beda i tako da je potencijalno  sticky  tema zavrsila zauturena negde po forumu :)

Ovo je vec druga sticky tema koju sam napisao i kada sam pisao u temi Uvod u Amplifikaciju Zvuka na nekoliko mjesta se spominje soba kao vrlo bitan cimbenik za kvalitetan audio dozivljaj. E sad...tu se vrlo opasno priblizavamo psiho-akustici koja nema ama bas nikakve veze sa fizikalnim zakonima, wattima, ohmima i cega sve ne.

Na primjer pijan covjek ima ugodan zvucni dozivljaj i na tranzistoru (:

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put ned 18.7.2010 22:03 (Lazarus Long).
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Snaga zvučničkog sustava. Preporučljiva i dozvoljena snaga


Vrlo se često među audiofilima, iako posve žargonski i kolokvijalno, može pri konverzaciji čuti upit: "Koliko su jaki zvučnici ili koliko imaju snage?"

Odgovor na to pitanje nije moguće dati jer pitanje nije točno postavljeno. Zvučnici su, naime, pasivne naprave (čak i oni aktivni!), pa s toga ne mogu razvijati snagu niti vršiti ikakvu radnju ako im se ne privede signal.

 

Dakle, pitanje mora glasiti: "Koliko snage zvučnički sustav može podnijeti? " ili "Koliko im je snage potrebno za normalan, neizobličen rad, a da pri tome ne dovedu u opasnost ni sebe (odnosno svoje zvučničke jedinice) niti pojačalo s kojim su spregnuti?" Taj se podatak u specifikacijama iskazuje kao "preporučljiva snaga pojačala" (recommended power amplifier) ili "dozvoljena snaga" (permissible power).
Niti na jedno od ovih pitanja odgovor nije lako dati. Prije pokušaja oblikovanja odgovora, na pameti treba imati da podatke koje proizvođač navodi u svezi snage koju zvučnički
sustav može podnijeti, ne valja miješati s akustičkom snagom koju su oni u stanju proizvesti.
Uz to, ne bi valjalo učiniti vrlo čestu grešku pa odabrati pojačalo snage koje je puno "slabije" od zvučničkog sustava (što se vrlo često čini da bi se "zaštitili" zvučnici - a postiže se upravo suprotno).

U skladu s time, nameću se tri "pravila" odnosno bolje rečeno tri načina ponašanja:


a) neoprezno, neaudiofilsko - izabrati pojačalo puno slabije od one koju zvučnički sustav može
maksimalno podnijeti, spojiti ga sa slaboosjetljivim zvučnicima i svirati glasno, "do daske".
Rezultat: pregaranje visokoton(a)ca, uz ozbiljno ugrožavanje ostalih jedinica i izlaznog stupnja pojačala,

b) razumljivo, standardno - izabrati pojačalo čija je nazivna snaga istovjetna
maksimalno dopuštenoj u zvučničkog sustava kojem osjetljivost nije ekstramno niska. Rezultat: sigurna i kvalitetna reprodukcija, s tek djelomičnom opasnošću da zvučnički sustav zagospodari pojačalom i

c) audiofilsko - ne osvrtati se na osjetljivost i na snagu koju može podnijeti zvučnički sustav. Nabaviti što snažnije i što kvalitetnije pojačalo snage. Svirati onako kako to audiofili znaju i moraju, u granicama dozvoljenog s time da se iskoristi puni potencijal zvučničkog sustava.

 


Jedino što valja imati na umu da se s "odvrtanjem" potenciometra za volumen zvuka ne pretjeruje. Ne toliko kad se radi o reprodukciji klasične glazbe, već prije svega kad se radi o reprodukciji amplificirane glazbe gdje se bas i visoke frekvencije snimaju na gotovo istoj razini glasnoće (odnos je svega 1:2). I dok bas jedinice mogu bez problema
podnijeti veću, čak i samu nazivnu snagu pojačala na dulji rok, većina visokotonaca to nije u stanju, jer se ne mogu dovoljno brzo hladiti. Naime, zvučničke jedinice kad reproduciraju amplificiranu, u pravilu rock, glazbu na velikoj razini glasnoće, nemaju vremena "predahnuti" jer je razina glasnoće uniformna na svima frekvencijama. Kod klasične glazbe, koja iako je složeno strukturirana, ipak ima dinamičkih "brda" i "dolina", u pauzama čijih izmjena se zvučničke jedinice (osobito pomične zavojnice visokotonaca) mogu ohladiti ferofluidonom otopinom u koju su "umočene". I ovdje nije naodmet još jednom naglasiti da će prije pregorjeti zvučničke jedinice (osobito visokotonci) ako se zvučnički sustav "tjera" pojačalom slabijim od preporučljive snage nego jačim.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
17 0 hvala 18
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

NAZIVNA IMPENDANCIJA (nominal impedance)

Nazivna impedancija zvučničkog sustava kazuje kakvo će opterećenje predstavljati zvučnički sustav za pojačalo. Sto je impedancija zvučnika niža to je opterećenje veće (to se
prvenstveno odnosi na tranzistorska pojačala). Ako je impedencija zvučničkog sustava niska,on će iz pojačala izvući više snage. Ako je pak preniska, zvučničke će kutije "upravljati" radom pojačala, a trebalo bi biti obrtnuto. Zato kao pravilo važi: kolika je nominalna impedancija zvučničkog sustava, tolika bi trebala biti i nazivna impedancija pojačala s kojime je sustav spregnut.

Dopušteno je da bude i nešto viša, ali nije dobro ako je niža. Niskoimpedancijski zvučnički sustav crpi iz pojačala puno više struje pri istom naponu. 4 Ω-ski zvučnički sustav tako crpi gotovo dvostruko više struje iz pojačala nego 8 Ω-ski. To se najbolje može vidjeti iz položaja potencionetra za glasnoću kad se koriste kutije različitih impedancija s istim pojačalom.

 

Većina suvremenih zvučničkih sustava ima nazivnu impedanciju od 8 Ω, ali zato što je dans sve više pojačala koja mogu raditi i sa zvučničkim sustavima vrlo niskih impedancija, sve je veći broj zvučnika s nazivnom impedancijom od 6 Ω pa i 4 Ω.
Impedancija zvučničkog sustava ne bi predstavljala veliki problem kad bi se radilo o statičkoj i nepromjenjivoj karakteristici. Međutim, zbog inherentnih svojstava zvučničkih
jedinica i posebno skretnice, zvučnički sustav ne predstavlja linearano već vrlo složeno opterećenje za pojačala koje k tome nije ni konstantno već se mijenja s frekvencijom. Po dogovoru, iz sigurnosnih razloga, impedancija ne bi smjela padati ispod 80 % svoje nazivne vrijednosti, dok se iznad tog stvar prepušta nahođenju svakog pojedinog konstruktora.

 

Iako nema točno određenog pravila, impedancija dinamičkih zvučničkih sustsva, rezistivnih po svojoj naravi, je najviša i najnestabilnija u pojasu od 50 Hz-200 Hz. I elektrostatičkim zvučnicima, kapacitivnima po naravi, impedancija na niskim frekvencijama je visoka i "šeta", dok u visokom dijelu spektra pada kao i kod "ribbonskih" i izodinamičkih, ali kod ovih potonjih znatno manje.

Impedancija zvučničkog sustava je reaktivno opterećenje koje jako pogoršava uvjete rada i nazivne osobine pojačala i ostavlja vrlo ozbiljne posljedice na opću kvalitetu repro duciranog zvuka. Prvelikim padom impedancije pojačalo gubi kontrolu nad radom zvučničkog sustava. Srećom, niti su sva pojačala jednako osjetljiva na impedanciju zvučnika, niti su svi zvučnički sustavi impedancijski jako nestabilni. Mnoga suvremena tranzistorska pojačala snage (čak i ona iz standrdne produkcije) vrlo lako izlaze na kraj sa zvučničkim sustavima "ćudljive" impedancijske karakteristike. Osobito ona koja na impedancijama od 2 Ω ili 4 Ω razvijaju znatno više snage nego s 8 i 2 Ω-skim opterećenjem. Međutim, ne i cijevaška, čija je nazivna snaga konstantna, bez obzira na impedanciju zvučničkog sustava.

Zato, unatoč među audiofilima uvriježenog mišljenja da upravo cijevaši nemaju problema s niskoimpedancijskim zvučničkim sustavima, upravo tako ustrojena pojačala mogu vrlo ružno zazvučati kad impedancija zvučničkog sustava padne duboko ispod 4 Ω. Kao pravilo, stoga, treba uzeti da ako impedancija zvučničkog sustava pada puno ispod 4 Ω i ako pri tome još nije koliko-toliko konstantna, tada se uz takav zvučnički sustav ne bi trabalo koristiti cijevno pojačalo bez obzira na sve dobro što se o cijevašima zna.


Iako se u većini prospekata navodi nazivna impedancija zvučničkog sustava koja se izražava u ohmima (Ω) i govori o njezinoj magnitudi (modulus), što je plod odnosa napona
signala koji se privodi zvučniku i struje koju zvučnici crpe iz pojačala na određenoj frekvenciji (primjerice, ako na 1 kHz zvučnik crpi iz pojačala struju od 2 A za vrijeme dok kroz njih teče napon od 12 V, tada će impedancija na zadanoj frekvenciji biti 12:2=6, dakle, 6 Ω), vrlo je značajna i njezina fazna komponenta (phase angle). Naime, zato jer svaka skretnica sadrži u sebi niz reaktivnih elemenata (induktiviteti, kondenzatori), a tako se ponašaju i zvučničke jedinice zbog svojih mehaničkih i električkih svojstva, valni oblici što ih formiraju napon i struja mogu biti izvan faze što onda može predstavljati veliko opretećenje za mnoga pojačala.


Taj se podatak obično iskazuje u stupnjevima, s time da se, ako se ide u plus, govori o induktivnom oprerećenju, podatak s minus predznakom govori o kapacitivnom opterećenju, dok nula predstavlja čisti otpor.
Pri razmatranju impedancije i njezine uloge za skladan rad pojačala i zvučničkog sustava, obavezno bi trebalo kalkulirati i s elekričkim otporom kablova kojima su oni međusobno povezani. Kako proizvođači kablova taj podatak nerado publiciraju, valja se voditi jednostavnom logikom: što kraći i primjerno debeli (ne treba pretjerivati!) zvučnički kablovi to manji otpor, odnosno to bolje. Također nije naodmet znati, iako audiofilima to i nije potrebno, jer oni koriste samo jedan par zvučnika, da se serijskim spajanjem dodatnog para zvučnika impedancija udvostručuje, a paralenim dvostruko smanjuje.




IZOBLIČENJA (distortions)


Podatke o različitim vrstama izobličenja, proizvođači zvučničkih sustava nerado publiciraju čak i onda kad vrše takve vrsta mjerenja, jer takvi podaci, zbog svojih loših karakter-
istika, obično spadaju u "strogo povjerljive" tajne i nisu baš neka reklama za kvalitetu.
Međutim, znatno je češći slučaj da ti podaci nisu poznati ni samim proizvođačima, jer se takve vrsta mjerenja u njihovim tvornicama i ne provode. Dva su razloga tome. Prvi je što se još uvijek začuđujuće malo zna o prirodi izobličenja zvučničkih sustava (osim što je svima poznato da su golema!), a drugi da zapravo ne postoji standard po kojem bi se mjerenja izobličenja u zvučničkih sustava vršila. Jer načini mjerenja THD, IMD i TID su naslijeđeni iz amplifikacijskog sektora audia, a ne razvijeni posebno za mjerenje izobličenja zvučničkih sustava. Bilo kako bilo, mjerenja izobličenja se ipak vrše pa je zato potrebno nešto reći i o tome  u nastavku ove teme :)



Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put pon 19.7.2010 17:30 (Lazarus Long).
 
14 0 hvala 19
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

nastavak

Kad se na ulaz bilo kojeg audio uređaja, pa tako i zvučničkog sustava, dovede čisti sinusni ton točno određene frekvencije i potom gleda oblik sinusoide na izlazu, vidjet će se da je sinusoida prepuna različith "ukrasa" koji izvorno ne postoje. To su parazitski nadtonovi odnosno harmonici (ili alikvoti).

  Pojava parazitskih harmonika znači da je uređaj na izvornu čistu sinusoidu dodao nešto svoje, što se uvijek (bilo to izrazito čujno ili ne, slušljivo ili nepodnošljivo) naziva harmoničkim izobličenjem. Najveća su izobličenja na bas frekvencijama, a najmanja na srednjim i visokim, iako se izobličenja na basu lakše podnose (promjena tonske kvalitete i instrumentalne boje) nego ona visokotonska (kreštanje i piskutanje). Vrhunski zvučnički sustavi danas već imaju izobličenja trećeg harmonika čak ispod 1 %. Nažalost, sirokoprodukcijski zvučnici znaju imati i iznad 5 %.

Izobličenja drugog harmonika su nešto veća, ali zbog toga se nitko puno ne uzbuđuje jer je uho na njih znatno manje osjetljivo. Harmonička izobličenja rastu s porastom intenziteta zvučnog pritiska.

No, kod najkvalitetnijih modela THD ni pri vrlo visokim razinama glasnoće ne prelazi 1 %. Planami, elektrostatički i magnetostatički, zvučnički sustavi imaju u pravilu manja har-
monička izobličenja nego zvučnici s dinamičkim jedinicama, iako se taj jaz sve više smanjuje zahvaljujući golemom napretku koji je posljednjih godina ostvaren na planu konstrukcije i izrade dinamičkih zvučničkih jedinica svih tipova. Međutim, još uvijek ostaje problem skretnice koja je glavni uzročnik izobličenja kod dinamičkih (ali i hibridnih, mada puno manje) zvučničkih sustava.

Podaci o količini harmoničkih izobličenja koje proizvode pojedini zvučnički sustavi ne mogu uvijek biti korišteni za njihovu međusobnu usporedbu, zbog toga što spektralni sastav parazitskih harmonika kod pojedinih zvučničkih sustava nije nikada jednak, kod jednih su izraženija izobličenja parnih ("pjevnih") harmonika, dok su kod drugih nazočnija izobličenja neparnih ("kričećih").
Kad se na ulaz nekog audio uređaja dovedu dva čista sinusna signala točno određenih ali različitih frekvencija (jedan visoke, a drugi niske), na izlazu će se pojaviti veća ili manja izobličenja koja nisu produkt samo interakcije uređaja i signala koji kroz njega teče, nego i međusobnog djelovanja dvaju signala (niži ton će modulirati viši, amplituda višeg
tona mijenjat će se u skladu s osobinama nižega) koji istovremeno prolaze kroz uređaj.

Izobličenja koja pri tom nastaju nazivaju se intermodulacijska izobličenja (IMD - Intermodulation Distortion). Ona su znatno bliža stvarnosti i puno uočljivija, jer kroz audio uređaje na prolazi samo jedan već čitavo mnoštvo signala različitih frekvencija koji interferiraju i (proizvodeći i svoje vlastite harmonike) međusobno se izobličuju. I ovdje je zvučnički sustav najveći izobličavatelj.

Iako se kod kvalitetnih zvučnika IMD ne penje iznad 1 %, izobličenja već iznad 0.3 % su čujna i puno neugodnija (jer nisu u skladnom odnosu s tonovima koji su ih izazvali) nego
ona harmonička i kad su tri puta veća.
Točnost kojom zvučnički sustav reproducira kratkotrajne impulse predstavlja jedno od najvažnijih mjerila njegove kvalitete i u tomu leži osnovna razlika u kvaliteti među poje dinim zvučničkim sustavima.

Niti jedna pojava u audiu ne mijenja toliko tonski kolorit zvučne slike kao tranzijentna izobličenja (TID - Transient Intermodulation Distortion). I tu su zvučnički sustavi najtanja karika u audio lancu. Zna se da čak i najlakše zvučničke membrane u elektrostaticima imaju određenu masu, a time i inerciju koja im ne dozvoljava da trenutno reagirju na pobudu (osobito snažnim i kratkotrajnim) signalom, niti da se trenutno umiruje kad signal prestane pristizati.

 

Posljedica toga je kašnjenje signala, razvlačenje njegova trajanja i nemogućnost točne reprodukcije prednjeg ruba, "čela", signala u kojem se nalazi najveća količina informacija. Kad bi kojim slučajem sve frekvencije iz čujnog tonskog spektra kasnile jednako i kad bi njihova vremenska komponenta bila jednako izobličena, nitko se ne bi puno
zabrinjavao. Međutim, zvučnički sustavi ne kasne linearno, što narušava prirodnu ravnotežu visokih i niskih tonova kao i sklad tranzijenata u svakom pojedinom tonu. "Preuređen" raspored tranzijenata daje specifičan karakter zvučnoj slici pa je stoga nekoretna reprodukcija tranzijenata jedan od glavnih uzroka koloracije. Tranzijentna se izobličenja vrlo teško mogu električki izmjeriti ali se lako mogu uhom uočiti prilikom reprodukcije gitarere   gdje se vrlo često pri snažnom udaru ili istrzavanju uz osnovni ton javljaju i parazitski prizvuci.
Kašnjenje koje proizvodi zvučnički sustav najviše pogađa vremensku raspodjelu zvuka u prostoru. Pošto se tonovi različith frekvencija ne gase podjednakom brzinom, stišavanjem ili pojačavanjem zvuka, u svakom se trenu mijenja frekvencijska karakteristika sustava, čime se naglašeno mijenjaju i tonski odnosi u zvučnoj slici. U idealnom bi slučaju vremenska raspodjela zvuka trebala biti potpuno simetrična, a frekvencijska karakteristka na mjestu određenom za slušanje uvijek ista.

Nije li tako (a manje-više nije) dolazi do odstupanja koja predstavljaju izobličenja čujna kao različite koloracije (naglašeno topao bas, prezaobljeni visoki tonovi, prenaglašeno srednjetonsko područje, tzv, "presence" efekt i sl). Koloracije, k tomu, maskiraju najsuptilnije stereo informacije, kao što su inherentna reverberacija izvođačkog prostora, ambijentalnost i najtiši glazbeni detalji iz dubine orkestra.
Neumjerenom izdignutošću harmonika i tranzijenata remeti se zvučna perspektiva i informacija o položaju izvora zvuka u prostoru, jer instrumenti čiji se temeljni tonski spektar nalazi u području koje je najviše izobličeno, redovito "istrčavaju" naprijed, iako je njihova pozicija u orkestru duboko u pozadini (to se lijepo može čuti kod zvuka triangla ili pak limenih puhača koji nisu točno reproducirani).

Većina ovih izobličenja ne djeluje presudno samo na smanjenje prirodnosti reprodukcije zvukova pojedinih instrumenata ili glasova, već prije svega otežava stvaranje široke i
prostrane stero slike i kreaciju iluzije oblika, dimenzija i akustičkih osobina prostora u kojem se izvodilo djelo za vrijeme snimanja, osobito ako se ne radi o studijima već o autentičnim ambijentima poput crkava ili koncertnih dvorana. Niska razina koloracija, dobra reprodukcija tranzijenata, zanemariva fazna i amplitudna odstupanja, simetrična i široka polarna karakteristika, mala izobličenja, veliki dinamički te širok i linearan frekvencijski odziv, jamstvo su da će zvučna slika biti vrlo plastična u svim svojim dimenzijama, a zvuk u cjelini pitak, lako slušljiv, animirajući i nadasve poticajan.

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put pon 19.7.2010 19:30 (Lazarus Long).
 
9 0 hvala 14
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

U nastavku

SOBA I ZVUČNIČKI SUSTAV, POSTAVLJANJE ZVUČNIKA U SOBI i SOBNA AKUSTIKA I DUBINA BASA
(prilično dugačka tema)


Tekstove "lomim" zbog lakšeg čitanja. Ako imate kakav predlog slobodno pišite. I još jednom napominjem da namjerno izbegavam eksplicitno navoditi primjere kao "KEF je najbolji, kupite KEF-a". Milijun ljudi i dva milijuna ušiju :) 

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
7 0 hvala 10
12 godina
neaktivan
offline
RE: Uvod u Zvučničkim sustavima

Svaka cast. 

:)
11 godina
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

Nisam vidio da je itko napisao tako opširan tekst na bilo kojem forumu, čestitam Lazarus !

Zasluženi sticky !

 

 

Bug Online Xfire Clan - http://www.xfire.com/communities/bugonlineforum/ Klikni HVALA, tvoj jedan klik meni puno znači!
Moj PC  
5 0 hvala 4
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

POSTAVLJANJE ZVUČNIKA U SOBI

  -hrvanje u grčko-rimskom stilu-

Osnovno je prije početka postavljanja i podešavanja zvučničkog sustava (okvirno) odabrati mjesto s kojeg će se (ozbiljno) slušati. To će biti mjesto na kojem se slušatelj nalazi
u sweet spotu i na kojem može doživjeti svu punoću i sadržinu glazbenog djela. Međutim, položaj te točke ne mora biti isključiv i "zacementiran", već se mora ostaviti mogućnost slušetelju da se, bude li to potrebno, pomakne za pola metra naprijed ili natrag. Naime, puno je lakše pomicati sebe nego zvučnički sustav. Kod nekih zvučničkih sustava ta je "slatka točka" nešto veća nego kod drugih (zbog manje usmjerenosti isijavanja visokih frekvencija), ali je uvijek relativno mala i točno određena položajem zvučničkog sustava. Jednom kad se uspostavi korektna i precizna prostorna relacija između slušatelja i zvučničkog sustava u toj točki, zvuk audio sustava u cjelini bit će bolji i u ostalim dijelovima sobe izvan točke u kojoj se ostvaruje maksimum.

Postavljanje zvučničkog sustava u sobi naliči jednadžbi s više nepoznanica. Ako se na jednoj strani razmjera mijenjaju vrijednosti, automatski dolazi do promjene i na drugoj. Ništa ne može biti učinjeno, a da se pri tome i nešto drugo nije promijenilo. Na bolje ili na lošije. Početni položaj (koji bi po mnogim respektibilnim teorijama trebao biti i jedini odgovarajući) treba odgovarati istostraničnom trokutu kojeg bi činili zvučnički sustav i slušatelj. Naravno ima i drugih teorija. Primjerice da razmak od slušatelja do crte koja "spaja" zvučnike mora biti najmanje 1.5 puta veći od udaljenosti između dvaju zvučnika. Između zvučnika i slušatelja ne smije biti nikakvih zapreka ili većih predmeta i zvučnički par kao i okolina slušatelja moraju biti uravnoteženi i u zvučnoj simetriji.

Većina zvučničkih sustava najbolje radi kad su smješteni u slobodan prostor, izvan kutova i podalje od stražnje i bočnih stijena sobe (barem 1 m).
Međutim, ima dosta modela zvučničkih sustava koji su konstruirani da rade uza zid ili čak u kutovima sobe, što je posebno naglašeno u proizvođačkim specifikacijama pa se toga treba strogo pridržavati.

Zvuk se kao i svjetlo prostire u valovima (gde je bed?).  Zato je, ako mu se na putu nađe prepreka podložan odbijanju (refleksiji), skretanju (defleksiji), lomu (difrakciji), raspršivanju (difuziji) i upijanju (apsorpciji). Osobito su osjetljive visoke frekvencije male valne duljine koje mogu biti upijene i u samom zraku kroz koji prolaze. To dakle znači da će se u mnogim slučajevima trebati uhvatiti ukoštac sa standardnom sobnom mizanscenom koja je najčešće posljedica estetskih i socijalnih viđenja, ne samo audiofila nego i članova njegove obitelji, i rijetko kada ima išta zajedničkoga s audio funkcijom. No, kompromisi su sastavni dio audia pa ni ovdje, osobito ako to bitno otežava život i izaziva trzavice u obitelji, ne treba ići ultimativno i isključivo, tjerajući svoj "inat".

Soba je dovoljno veliki prostor da se može namjestiti tako da svi budu zadovoljni. Na kraju, ako se pokaže da se zvukovno nije dobilo ništa, može se sve vratiti u početni položaj. Jedini gubitak pri tome je malo znoja!

Da bi se čim više umanjili efekti sobne akustike, potrebno je zvučnički sustav dovoljo odmaknuti od zidova, ali i zidove dodatno akustički tretirati različitim primjerenim sredstvima i priborom.
Ako već nije moguće odmaknuti zvučnički sustav barem 1 m od njemu bočnih zidova i stražnje stijene sobe i tako značajno umanjiti mogućnost da odbijeni zvuk do slušatelja dođe gotovo istovremeno kad i izravan, moguće je stražnji zid tretirati tako da "odglumi" kašnjenje. Danas je na tržištu već zavidan broj pomagala koja, ako se smišljeno upotrijebe mogu i od "hodnika" napraviti prostor za sasvim ugodno slušane glazbe.

Zidovi, kao objekt, a ne kao materijalna struktura, najviše utjecaja vrše na reprodukciju bas i srednjih frekvencija. Sto je zvučnički sustav postavljen bliže zidu to će donji dio frekvencijske palete biti izraženiji, odnosno pojačan, ostavljajući dojam da ga ima "više". Međutim, takav bas je u pravilu mutan, težak, prljav i nedefiniran (osim, naravno, ako se ne radi o zvučničkim sustavima koji su konstrukcijski predviđeni da stoje uza zid).

Najgore je kad se zvučnički sustav postavi u kut, pa još i izravno na pod, gdje čak tri plohe djeluju na pojačanje donjih frekvencija. Srećom, to već znaju i površni korisnici
audio uređaja i u pravilu izbjegavaju tako smjestiti zvučnike. Jedino mali zvučnički sustavi (tzv. book shelf) kod kojih je postavljanje uza zid ili na police konstrukcijski "uračunato", smiju biti postavljeni u blizini kakve veće (ali obavezno čvrste) plohe. Nažalost, tada se ne može računati s korektnom rekreacijom niti doživljajem prostornih dimenzija zvuka.

Postavljanje zvučničkog sustava u sobi (ali i određivanje slušateljevog položaja prema njemu) muka je i nauka za sebe. I to nauka u kojoj nema čvrstih aksioma za koje bi se često obezglavljeni korisnik, mogao uhvatiti da se ne utopi u moru postavki.
Najčešće se govori da bi i u sobama četvorinastog tlocrta, zvučnički sustav trebalo postaviti nasuprot užoj stranici sobe, kako bi se amplituda bas vala mogla što cjelovitije razviti. Probleme, pak, koji pri takvom postavljanju mogu nastati, potom treba liječiti sredstvima za akustičko ublažavanje anomalija sobe. Međutim, ima i sasvim uvjerljivih teorija koje tvrde - suprotno.

Naime, u njima se tvrdi da zvučnike treba postaviti nasuprot dužem zidu sobe, čime bočni zidovi ostaju jako udaljeni od zvučnika, što umnogome eliminira upliv prvih refleksija koje se javljaju od bliskih bočnih zidova i gotovo istovremeno s izravnim signalom stižu do slušatelja.


Na slikama dole:
Očito je "ravnanje" frekvencijske krivulje uslijed odmicanja kutija od bočnih stijena čime se smanjuje njihov utjecaj na pojačanje pojedinih, osobito bas i srednjetonskih, frekvencija. Vrlo se slične, ponakad čak i drastičnije, promjene događaju kad se mijenjaju i ostale udaljenosti.
(sliki su lose zato sto su skenovi iz novina tako da...)

"Tipicni" zvucnici u gluhoj komori "Tipicni" zvucnici u gluhoj komori
Isti zvučnici odmaknuti 30 cm od bočnog zida Isti zvučnici odmaknuti 30 cm od bočnog zida
90 cm od bočnog zida 90 cm od bočnog zida
180 cm od bočnog zida 180 cm od bočnog zida
Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put uto 20.7.2010 15:00 (Lazarus Long).
 
10 0 hvala 15
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

POSTAVLJANJE ZVUČNIKA U SOBI

 

  Pravilo jedne trećine

 


Jedno od najstarijih pravila koje je davno postavio Peter Walker ("Quad") i koje još danas ima svoj puni legitimitet je pravilo "jedne trećine". Njegovom primjenom bas frekvencije će biti najmanje opterećene djelovanjem sobnih stijena, a i vrlo će se zorno prikazati prostorne dimenzije zvuka. Pravilo jedne trećine vrlo je djelotvorno ali i vrlo teško za realizirati u sobama koje nisu isključivo namijenjene slušanju glazbe (a takvih je malo!). Naime, po njemu bi zvučnički sustav trebalo postaviti tako da se zvučnici
nađu na trećini dijagonala sobe (ili da se soba uzdužno i poprečno podijeli na po tri jednaka dijela i da se zvučnički sustav smjesti na točke u kojima se sijeku crte razdijeljenja).

Pokušaj da se potpuno udovolji pravilu jedne trećine može dovesti i do komičnih situacija poput one da se, primjerice, jedan zvučnik nađe na pravom mjestu, a drugi točno nasuprot vratima ili prolazu koji ne smije biti blokiran.
Međutim, kako svako pravilo ima izuzetaka, tako ni trećinsko pravilo nije izuzetak. Ono je polazište s kojeg je najbolje krenuti vršeći postupno njegovu korekturu. Mnogo je primjera da je pravilo jedne trećine završilo kao "pravilo" jedne petine i daje unatoč tome postignut vrlo kvalitetan zvuk. 

Osnovni nedostatk pravila trećine i razlog zašto ga je teško točno primjeniti je što ono ne uračunava visinu i razmještaj zvučničkih jedinica u zvučničkom sustavu.
Naime, te dvije dimenzije (visina visokotonca i visina bas jedinice) su zbog šarolikosti konstrukcija zvučničkih sustava nerijetko u koliziji. Bas jedinice ne bi smjele bito prenisko smještene jer će tada bas biti pojačan od poda i koloriran.
Međutim, dosta jezvučničkih sustava koji su ustrojeni baš tako da koriste "podno pojačanje" bas frekvencija.


Ako se bas jedinica "odvoji" od poda na optimalnu visinu (postavljanjem kabineta na stalak) tada će viskotonska jedinica vjerovatno doći znatno iznad visine uha kad se sjedi u odabranoj poziciji za slušanje. S optimalnom visinom bas jedinica valja puno eksperimentirati, jer nađu li se na neodgovarajućoj visini, može doći čak i do smanjenja basa uslijed poništavanja koje se može javiti kao razultat "susreta" odbijenog vala (koji je izvan faze) s izravnim valom koji je fazno korektan.
Slušateljeva pozicija prema viskoktoncima se, nakon što se ugodi bas, može podesiti pomicanjem ili udaljavanjem od zvučničkog sustava (ako soba za takvo što ostavlja mogućnosti!).

Doslovnim ostvarenjem pravila trećine zvučnici će doći dosta blizu jedan drugome (primjerice, u sobi širine 4.5 m zvučnički će par međusobno biti razmaknut samo 1,5m) što onda može proizvesti (vizuelno snažno potenciran) dojam da se "suzila" stereo slika. Međutim, stero slika nije izgubila na širini jer se ona ne širi samo između kabineta nego i daleko izvan njih.
Uz to, značajno se poboljšava rekreacija dubinske i visinske dimenzije zvuka. Nažalost, ovo je pravilo puno teže poštivati kad se koriste dipolni zvučnički sustavi. Njihovo smještanje ne podnosi nikakva pravila i različito je od sustava do sustava i od sobe do sobe.

Dobre strane trećinskog pravila, a to je prije svega sinkronizacija izravnog i odbijenog zvučnog vala, ne mogu se do kraja iskoristiti ni kod nekih dinamičkih zvučničkih sustava, prije svega onih čiji visokotonci imaju veliku disperziju. Zapravo velik broj suvremenih vrhunskih zvučničkih sustava (primjerice "Thiel" CS-5 [proizvodnja prestala 2003] "Avalon" Ascent, "Duntech" Sovereign, "Sonus Faber Extrema, "Jamo" Oriel.) ima visokotonce koji izvanredno široko zrače  zvukom, koji se potom munjevito odbija od zidnih stijena i dolazi do slušatelja gotovo istovremeno kad i izravan zvuk, onemogućujući slušnom sustavu da točno restaurira prostome dimenzije zvuka. Problem koji se uslijed toga može javiti, nakon što je zvučnički sustav postavljen po pravilu trećine, je tvrdoća i oštrina visokih tonova. Ta se nevolja može bitno ublažiti pomalo nelogičnim, ali inače često korištenim i po mnogim stručnjacima jedinim korektnim načinom postavljanja zvučničkog sustava, nasuprot duljem zidu sobe. Na takav način, iako će se možda izgubiti dio (vrlo) niskih frekvencija (mnogi ih manji i srednje veliki zvučnički sustavi i ne mogu realizirati) do slušatelja će dolaziti puno veća količina izravnog zvuka jer odbijeni ima za prijeći znatno veći put, te će onako oslabljen znatno manje interferirati s izravnim valom.


 

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
 
7 0 hvala 11
12 godina
moderator
offline
Uvod u Zvučničkim sustavima

SOBNA AKUSTIKA I DUBINA BASA


Vjerojatno nema audiofila koji ne zna da su dimenzije sobe presudne kako za kvantitetu tako i za kvalitetu bas frekvencija koje se u određenoj sobi mogu čuti. Ipak, kod velike
većine ta je spoznaja, zbog nemogućnosti da se njezine pogubne posljedice otklone, potisnuta na marginu svijesti. Jer, u protivnom bi morali živjeti s prilično depresivnom činjenicom da je u svakodnevnim sobama zapravo nemoguće čuti točan, artikuliran, čvrst i pun bas, dublji od 50-ak Hz.

A fizika* je neumitna i neumoljiva. Za reprodukciju takvih tonova, razmak između zvučničkog sustava i zida ispred njega morao bi biti najmanje 6 m.

Dakle ne dužina sobe od 6 m (kako se obično tumači), već udaljenost između zvučničkog para i (naj)udaljenijeg zida! Sretnici koji žive u takvim sobama zaista su rijetki. Ako je soba u kojoj se sluša malenih dimenzija, ne valja bacati novac na velike zvučničke sustave koji teorijski mogu reproducirati frekvencije ispod 50-ak Hz. U malim sobama ta mogućnost neće moći biti ostvarena.

Istina je da će takav veliki zvučnički sustav u (maloj) sobi proizvesti više basa negoli mali, međutim taj bas osim "veličine" i volumena teško da će imati ništa drugo što bi ga trebalo krasiti. Bit će težak, prljav i zamoran za slušanje. Čak i kad se audio sustav nalazi u sobi dostatne veličine da se u njoj mogu razviti bas frekvencije ispod 30 ili 40 Hz, one će biti jedva čujne jer će uvelike biti zastrte prirodnom bukom sobnog ambijenta (koja nikad nije ispod 35 dB).

 

Zato, da bi ih se moglo čuti istom glasnoćom kao i ostale frekvencije, moralo bi ih se reproducirati vrlo glasno. Za stvaranje energije dostatne za takav poduhvat pojačalo ne bi smjelo imati manje od 300 W po kanalu. No, sama činjenica da je barem negdje moguće ostvariti pravi, duboki i neizobličeni bas, tjera audiofile, u težnji da to ostvare i kod svoje kuće, na često nerazumne korake.
Ono što se u malim sobama zapravo čuje kao "dubok" bas uglavnom nisu temeljni tonovi pojedinih instrumenata iz dviju najdubljih, kontra i subkontra, oktava, već njihovi drugi
(koji se javljaju na dvostruko višoj frekvenciji od osnovne) odnosno treći harmonici (što se javljaju na trostruko višoj frekvenciji). Tako je najniži osnovni ton glasovira 30 Hz, čiji harmonici su na 60 Hz i 90 Hz, dok je temeljni ton kontrafagota 27 Hz, a harmonici na 54 Hz odnosno 81 Hz.

Zato što živimo u sobama čija najdulja dimenzija uglavnom ne prelazi 5 m (što znači da su zvučnici od zida u kojeg "gledaju" udaljeni najviše 4 ,'m), pažnju pri izboru zvučničkog
sustava trebalo bi usredotočiti ne modele koji imaju linearan srednjetonski raspon i neizobličen bas do oko 50-ak Hz. Takav bi zvučnički sustav, dobro smješten i povezan sa kvalitetnim, solidno snažnim (oko 100 W po kanalu) pojačalom mogao pružiti pregršt zadovoljstva. Međutim, čarolija najdubljeg basa još uvijek toliko opčinja većinu audiofila da su joj u stanju podrediti sve drugo, uključujući i samu glazbu.


*opširnije o ovome u temi  Soba, stojni valovi i malo matematike

Neki su glupi i bez Facebooka......... - Šef
Poruka je uređivana zadnji put uto 20.7.2010 23:33 (Lazarus Long).
 
8 0 hvala 14
Nova poruka
E-mail:
Lozinka:
 
vrh stranice