Marissa Mayer na čelu Yahooa

i'd hit that :)

dobra... izgleda mirno ali izgled vara

ok, svako bi volio imati takvog sefa ... 

Nego, dali je to upravo Google kupio Yahoo? Mozda je sljedeca najava kako yahoo zamjenjuje svoj search engine za googleov.

Ti nisi onda nikada upoznao "pravog" CEOa. Cim vidis njegov CV sve ti je jasno. Kod nas ima svacega, ali vani se za takve pozicije (CEO, CTO, CMO, CFO, ...) u vecim ICT kompanijama uzima (uglavnom) provjerena, visokokvalificirana osoba. 

Moje iskustvo je da kada pricas sa takvom osobom (ne mislim da vecinu ovih nasih, jelte), jasno ti je da nije dosla na tu poziciju bezveze. 

Sto se tice vjestina i obrazovanja, gleda se uglavnom iskustvo, postignuti rezultati, a cesto sa time ide i zavrsen neki prestizni fakultet (MBA titula recimo). Vani se na fakultetima obicno kombiniraju smjerovi, pa zavrsis ekonomiju + IT, mediciju + IT i slicno. 

Škola tu ne igra toliko ulogu kao prethodni rezultati. Uspješni projekti koji su donijeli prethodnoj firmi puno, puno novca su predispozicija da te druga firma želi za rukovodeće mjesto, te da ćeš u tom slučaju sam birati za koju plaću želiš raditi, a ne za onu koju će ti firma ponuditi.

Nema pisanog pravila koju struku za to mjesto moraš imati završenu, odnosno doktoriranu. Nepisano pravilo glasi da će firma tražiti čovjeka koji je u području kojim se firma bavi, jer će najbolje poznavati materiju, tržište i imati jasne vizije i ciljeve gdje dovesti firmu za pet ili deset godina.

Rekonstruiranje je najteži posao za menadžera. Osobno sam vodio neke projekte rekonstruiranja i iako ti obećavaju "start iznova" i "krojenje po svojoj mjeri", zapravo je to samo niz nepopularnih odluka koje oni prije tebe nisu željeli na svojim leđima.

Radnik i menadžer imaju sasvim drugčiji sklop u glavi. Menadžeri nisu probisvijeti kako ih radnici doživljavaju. Oni imaju dugoročne obaveze da bi radnici imalo što raditi i na sredini svakog mjeseca bili uredno plaćeni za svoj rad. Radnik posao obavlja osam sati dnevno, menadžer dok god ne legne.

Vjerujem da kao radnik, svoj posao obavljaš korektno. Radiš zadatke koje su projektirali menadžeri. Prvi korak prema menadžeru, pa i rukovoditelju cijele firme je sam stvarati zadatke. Stvaranjem zadataka, stvaraju se nova radna mjesta, nove perspektive i što je uvijek prvi prioritet, stvara se novac. Bilo to s 25, 30 ili 50, čim prvi put stvoriš vlasniku firme novac, otvorit će ti se jako puno vrata.

Hrvatski problem je da ima previše srednje velikih poduzeća. Čak i ona velika su zapravo srednje veličine, jer iako rade velike promete, njih ostvaruje desetak zaposlenika, u rijetkim slučajevima do pedeset. Takva poduzeća su osnovana još u jugi ili na početku devedesetih i vlasnici ih ne žele prepustiti u ruke sposobnom menadžeru, već ih oni vode iako su u kasnim godinama izgubili entuzijazam, energiju i kapacitete i ne mogu se nositi s novim načinima poslovanja koje nosi kriza. Obično takve firme preuzmu njihova djeca koja ne znaju stvoriti, već samo održavati na životu.

Primjer briljantnog poduzetnika je Todorić. Svoje firme je prepustio vrhunskim menadžerima, a on donosi samo ključne odluke. Niti jedno poduzeće u koncernu nije osjetilo krizu kao konkurencija, a on uživa s koktelom na svojoj udobnoj hrpici od četiri milijarde kuna.

Moze se to i ovako gledati:

glavni manager, CEO, kaze dali da brod ide ljevo ili desno. To preuzimaju middle level manageri koji osmisle strategiju i predaju zadatke operativnim managerima, koji upravljaju direktno sa radnicima dole u stroju. Ako radnik nesto zezne, brod moze malo usporit, i to je to. Ako ovaj glavni CEO gore zezne, i kaze ljevo umjesto desno, brod ce se zabiti u hrid. 

Tako da bi ja radije masno platio CEOa da ne zabije brod, nego radnika, koji moze napraviti samo manju stetu :)

Stephen Elop i Marissa Mayer su sada pred odlukom gdje odvesti njihove brodove, i ne bi im volio biti u kozi bez obzira koju placu imaju:)

Hrvatski problem je da nema srednje velikih poduzeća, pogotovo ona koja proizvode. A imali smo ih. To su zaslužni takvi sposobni poduzetnici menađeri koji su kupovali takve tvrtke za 1 kn. Prespavao si zadnjih 20-tak godina? I kako su ta poduzeća osnovana u jugi završila? A sve sposobni menađeri preuzeli..

Ako ti je Todorić primjer brilijantnog poduzetnika, bojim se da ti nisu sve pčele u roju. Daske na broju, i to.. Taj lik je što direktno, što indirektno kriv za dobar dio situacije u kojoj živiš. Gramzivo na rubu zakona i preko, pruža pipke u sve što postoji u RH. Jedini je razlog zašto se njegovo ime ne spominje u bilo kakvom, a pogotovo ne negativnom kontekstu u medijima, što ti mediji žive od njega. Da uopće ne idem nabrajati što ga ide, zaključiti ću samo da si u teškoj zabludi..

Kad pišemo o starijim poduzećima, pišemo o sasvim drugim stvarima, pa se nema potrebe prepucavati jer nikad nećemo pronaći zajednički jezik. Ja tu mislim pretežno na neka poduzeća nastala oko osamdesetih, čiji osnivači sad imaju 60-70 godina i nisu bili spremni na izazove koje su donijele neke od prošlih godina.

Todorić je briljantan menadžer, kao i Tedeschi, Mudrinić i neki koje ovdje ne bih spomenuo. Naravno da njihove odluke utječu na cijelu ekonomiju kad upravljaju tisućama zaposlenika i milijardama kuna. Mentalni sklop hrvatskog radnika je "daj, daj, daj", jer ako te vlasnik ne gladi perom po guzici, odmah je izrabljivač. U sve tri kompanije se može daleko, daleko dogurati, samo što zaposlenici nisu spremni na odricanje komoditeta, slobodnog vremena i sigurnosti radničkog radnog mjesta.

Osobno sam prije nekoliko godina bio u situaciji da mi je bio ponuđen rizik. Ili uspjevam i idem stepenicu više, ili pakiram kofere. Danas, pijem popodnevnu kavu i ubijam kraj radnog dana na Bug forumu. Nitko neće pitati što radim i zašto. Nitko neće proispitavati moje ideje i odluke.

Danas će za savjet u mojoj struci doći i vlasnik, i moji djelatnici u uredu do. A savjeti, projekti, izvještaji i na kraju Bugov forum, direktora koštaju skupu satnicu.

CEO-i u Koreji i dijelom u Japanu i Njemačkoj su doktori onog posla kojim se bavi firma. U SAD-u, UK-u i Kini i znači dijelom Japanu, Njamačkoj su ekonomisti i pravnici, doktori znanosti. Vani su direktori pravi poslovni ljudi, pristojni, inteligentni i naučeni svom poslu i rukovođenju ljudima. U Hrvatskoj to ne uče na Ekonomskom ili Pravnom fakultetu kao vani pa imamo većinu takvih direktora kakvi jesu. Ja sam slučajno u rodu s jednim od direktora jedne velike "hrvatske" firme koji se školovao u njemačkoj pa znam kad priča o našim direktorima koji prepisuju na testovima kad se usavršavaju itd.

Nemojte flejmat. Nema potrebe za tim. Upucen sam u hrvatske managere koji se uostalom uklapaju u sliku drage nam domovine. Posto nemam iskustvo iz prve ruke zato san i pita one koji ga imaju. Svakako smatran da nije lako bit manager ni 10orici ljudi. Kamoli ovakvim kompanijama. Ne moraju bit vezane za IT iako danas jesu ma cime se bavile. Ako cemo govorit o domacim managerima (iako ovi koji se spominju su u stvari tajkuni, ne manageri) mislim da ih ima prilicno malo. Iz prostog razloga koji je neko vec spomenija sta ce vlasnik radije zaposlit svog necaka u firmi na vodecu poziciju iako je po zanimanju kovinotokar bez dana staza nego prokusanog experta s diplomom. Naravno, zakljucak mi je da je vjerojatno uvik odgovor ili barem dio sadrzan u pitanju u ovakvim situacijama.

Btw: Klik

sočna ženica. valjalo bi to... no da.