za dezeer bi bilo bolje da se pozabave kvalitetom zvuka a ne da cenzuriraju umjetnost,imao sam par mjeseci dezeer hi fi prema tidalu je teško smeće od kvalitete
za dezeer bi bilo bolje da se pozabave kvalitetom zvuka a ne da cenzuriraju umjetnost,imao sam par mjeseci dezeer hi fi prema tidalu je teško smeće od kvalitete
A u odnosu na spotify?
za dezeer bi bilo bolje da se pozabave kvalitetom zvuka a ne da cenzuriraju umjetnost,imao sam par mjeseci dezeer hi fi prema tidalu je teško smeće od kvalitete
A u odnosu na spotify?
Spotify je zvukom lošiji od Deezera. Zapravo Deezer nije tako loš koliko je Tidal dobar.
Bolje da kreiraju neki algoritam "blesimetar" koji procjenjuje razinu gluposti teksta na našoj estradi i cajkama, koja nema nikakve pouke ni smisla za ovu današnju omladinu.
netko prijavljuje psovke/"nepristojne" riječi u pjesmama tom dizeru?! o, majketi, kretena. 
za dezeer bi bilo bolje da se pozabave kvalitetom zvuka a ne da cenzuriraju umjetnost,imao sam par mjeseci dezeer hi fi prema tidalu je teško smeće od kvalitete
mslm da deezer ima kao i youtube content loudness normalization i sjebava zvuk pri streamanju zvuka.
ne vidim drugi rzlog da je zvuk lošiji jer ripao sam i sa tidala i deezera flac muziku i fajlovi su identične kvalitete.
probajte slušat muziku na music.youtube.com i youtube.com nebo i zemlja.
jedno vrijeme je radio ovaj trik ali to više ne šljaka
mnoge platforme imaju to smeće, a nije probčem u tome što stiša zvuk, nego ga zamulja.
mnogo mudrosti,mnogo jada...što više znanja, to više boli.
netko prijavljuje psovke/"nepristojne" riječi u pjesmama tom dizeru?! o, majketi, kretena.
Baš me zanima kak če ovo označit, "ajmo glupa umjetna inteligencijo dokaži se u praksi".
Bio je i članak na Bugu, ali ga ne mogu naći: https://www.bbc.com/news/technology-35890188
Nisam shvatio koja je komponenta zakazala.
Da li im je loša transkripcija (prepoznavanje teksta iz audio signala) ili nisu dobro postavili parametre po kojima bi "AI" naučio šta je, a šta nije psovka.
netko prijavljuje psovke/"nepristojne" riječi u pjesmama tom dizeru?! o, majketi, kretena.
Internet je omogućio svakakvim bolesnicima da se eksponiraju. Ne znam što je čudno u tome da roditelji ne žele da im dijete bude izloženo baš svom tom smeću.
Internet je omogućio svakakvim bolesnicima da se eksponiraju. Ne znam što je čudno u tome da roditelji ne žele da im dijete bude izloženo baš svom tom smeću.
je, primjerice rahmetli roger nelson je baš bio ugursuz 1:
a kad bi uveli detekciju psovki u vožnji, 90% automobila bi stalo svakih nekoliko sekundi i time značajno poboljšalo kvalitetu ozračja. 
je, primjerice rahmetli roger nelson je baš bio ugursuz 1:
Za mene je uvijek bio precijenjeni bezveznjak.
Ako je smisao psovke da uvrijedi, ponizi i iritira, zašto bi ju tolerirali u javnoj komunikaciji? Zašto bi nešto s očito negativnim intencijama gledali blagonaklono? To je autodestrukcija. Zašto bi djecu tome izlagali. Znam da mnoga to i kod kuće slušaju, ali ima i ljudi koji ne psuju, možeš djetetu objasniti da susjed psuje jer je priprost, ali je to teže s medijskim zvijezdama, koji iako su često jednako priproste, djeci predstavljaju bogove.
Za mene je uvijek bio precijenjeni bezveznjak.
Ako je smisao psovke da uvrijedi, ponizi i iritira, zašto bi ju tolerirali u javnoj komunikaciji? Zašto bi nešto s očito negativnim intencijama gledali blagonaklono? To je autodestrukcija. Zašto bi djecu tome izlagali. Znam da mnoga to i kod kuće slušaju, ali ima i ljudi koji ne psuju, možeš djetetu objasniti da susjed psuje jer je priprost, ali je to teže s medijskim zvijezdama, koji iako su često jednako priproste, djeci predstavljaju bogove.
pošteno. onda ne daj nejači slušati i nine inch nails ili balaševića. najsigurnije je onako, šerijatski, zabraniti svaku glazbu. 
pošteno. onda ne daj nejači slušati i nine inch nails ili balaševića. najsigurnije je onako, šerijatski, zabraniti svaku glazbu.
Volim Balaševića, ali mi psovke i kod njega smetaju. Mislim, nije da i sam ne psujem, ali psovka ima drugu težinu u javnom prostoru.
Ovu stvar nikad nisam čuo, a mislio sam da sam sve njegovo čuo. Po visini glasa izuzetno stara snimka.
Inače neman naviku psovat, no ponekad su potrebne ako želiš istaknit određenu poantu ili stav. Time se izjava intezivira i sudjeluje u stvaranju boljeg konteksta.
e kakve se sve budalaštine danas nazivaju "inteligencija" i "pametno/i/", tko bi reko da su to izmislili pametni ameri ;)...
rijetko se čak kod ljudi mogu sresti takve odlike, a strojevi su glupi za bilo šta kompleksno, ograničeni su mogućnošću "tvorca" i to je sve... singularnost, pih...
kakav skynet, kakvi bakrači - kapacitet tih umjetnih "mozgova" neće doseći razinu mudrosti žohara, a da ne govorim mačke, barem dok su živi bugovi forumaši...
Psovku koristimo svakodnevno, najčešće posve nesvjesno, u najobičnijem razgovoru, kao poštapalicu (npr, "jebote"). Psovku u nešto angažiranijem obliku (ali svejedno nesvjesno) koristimo kad sugovorniku želimo dati do znanja kako se osjećamo, pri čemu njome možemo opisati punu paletu osjećaja, od rezignacije ("jebi ga") do euforije ("Sve u p.m."). Psovku, nadalje, koristimo kad se želi nešto dodatno naglasiti, kad se želi posebno istaknuti neka poanta, često u pozitivnom smislu (pa smo tako "pojeli jebeno dobre ćevape"). Psovku, u ozbiljnijem kontekstu, kad je koristimo svjesno i s namjerom, trebamo kad smo nemoćni, razočarani, bijesni, suočeni s nekom glupošću ili nepravdom koju, recimo, gledamo na TVu. Da nema tih, u pravilu sočnih i nevjerojatno maštovitih psovki, čirevi na želucu bi bili uobičajena pojava, a ludnice pune i prepune. Psovka kojom se služimo da bi nekoga "uvrijedili, ponizili i iritirali" se zapravo najmanje koristi.
U skladu s tim tvrdim da sočna psovka ima terapeutsko djelovanje, a negativan utjecaj psovke je zanemariv (ako ga uopće ima).
Što se Deezeera tiče, pozdravljam njihovu inicijativu. Zašto bi se roditelji bavili odgojem svoje djece, zašto bi si sami dali truda poslušati što im dijete sluša? Tu je netko drugi da misli umjesto njih. Jer, ne daj bože da bi dijete čulo psovku! Nije bitno što u društvu imamo tisuću i jedan problem, od očajnog školstva (što uključuje i loše zgrade, lošu opremljenost za nastavu, često loše profesore, zatupljivanje vjeronaukom, užasan program, lektiru, prehranu... daj, nek me netko zaustavi), lošeg stanja u zdravstvu, sve goreg socijalnog stanja, pomanjkanja vrtića, pokvarenog sudstva, sveopće krađe, nepotizma, klijentelizma, korupcije i tako dalje i tako dalje... i tako dalje...
Sve je to nevažno. Bitno je da nam dijete NE ČUJE PSOVKU. Eeeej, to je bitno.
I, na kraju, jedno pitanje.
Probudiš se tako u sunčano nedeljno jutro, a uz krevet ti stoji visoko, blijedo biće sa velikim, bijelim, sklopljenim krilima, obučeno u dugačku bijelu halju i brižno te gleda. Zbunjeno gledaš u njega, trepćeš nateklim, krmeljavim očicama dok ti ovaj strpljivo objašnjava kako ti je prije nekoliko minuta žena preminula u snu, a zabunom nebesake birokracije (tu dobri anđeo u bradu tiho, ali razgovjetno promrmlja sočnu psovku) i ti imaš tek još nekoliko minuta života. I dok se posve bezuspješno trudiš savladati i shvatiti sve informacije kojima te je tvoj anđeo čuvar zasuo, odjednom ti na pamet padnu tvoja djeca, šestogodišnja Maja i dvije godine stariji Pave, tvoji mali, medeni anđeli, koji još spavaju tamo u dječjoj sobi. Kao da je znao što ćeš ga pitati anđeo ti smirenim glasom, punim razumijevanja kaže kako to nije uobičajena praksa, ali, eto, zbog ove nesretne greške odlučili su ti izaći u susret i dati ti mogućnost, evo, tu ovlaš baci pogled na ručni sat, imaš još točno minutu i šest sekundi, da odlučiš tko će ti posvojiti i odgajati djecu. Malo mu je neugodno što je lista prilično kratka, ali, heh, treba imati razumijevanja, sve se ovo dogodilo tako brzo. A na listi stoje moralne vertikale hrvatskog javnog života, Ladislav Ilčić, Željka Markić i biskup Vlado Košić, ljudi koji u životu nisu opsovali. I, jedno ime pride, Đorđe Balašević, čovjek koji ne samo da psuje od prilike do prilike, nego psuje i javno, sa pozornice. Četiru imena na listu papira, iza svakog prazni kvadratić. Dobri anđeo ti pruži kemijsku olovku, pa te zamoli da u jedan kvadratić stavš iksić, samo požuri, jer, još jednom pogleda na sat, ostala je još dvadeset i jedna sekunda.
Dakle?
Psovku koristimo svakodnevno, najčešće posve nesvjesno, u najobičnijem razgovoru, kao poštapalicu (npr, "jebote"). Psovku u nešto angažiranijem obliku (ali svejedno nesvjesno) koristimo kad sugovorniku želimo dati do znanja kako se osjećamo, pri čemu njome možemo opisati punu paletu osjećaja, od rezignacije ("jebi ga") do euforije ("Sve u p.m."). Psovku, nadalje, koristimo kad se želi nešto dodatno naglasiti, kad se želi posebno istaknuti neka poanta, često u pozitivnom smislu (pa smo tako "pojeli jebeno dobre ćevape"). Psovku, u ozbiljnijem kontekstu, kad je koristimo svjesno i s namjerom, trebamo kad smo nemoćni, razočarani, bijesni, suočeni s nekom glupošću ili nepravdom koju, recimo, gledamo na TVu. Da nema tih, u pravilu sočnih i nevjerojatno maštovitih psovki, čirevi na želucu bi bili uobičajena pojava, a ludnice pune i prepune. Psovka kojom se služimo da bi nekoga "uvrijedili, ponizili i iritirali" se zapravo najmanje koristi.
U skladu s tim tvrdim da sočna psovka ima terapeutsko djelovanje, a negativan utjecaj psovke je zanemariv (ako ga uopće ima).
Pa tu ima istine i kao što sam rekao i ja opsujem, ali razlika je psovka kao ispušni ventil i kao normalni dio nečijeg rječnika. Prince se nije udario u nožni prst kad je pisao sexyMF, nego je mirno uzeo ružnu riječ iz polusvijeta i ugradio ju u mainstream. Bilo je provokativno, digla se prašina, on je zaradio puno novca, ali to je u suštini primitivizam. Recimo razina velikog broja rap pjesama se ne razlikuje od razine najgorih narodnjaka s ovih prostora. Kao što ne bih želio da mi dijete sluša narodnjake tako ne bih ni gangsta rap.
Što se Deezeera tiče, pozdravljam njihovu inicijativu. Zašto bi se roditelji bavili odgojem svoje djece, zašto bi si sami dali truda poslušati što im dijete sluša? Tu je netko drugi da misli umjesto njih. Jer, ne daj bože da bi dijete čulo psovku!
Pa to i je odgoj, što bi trebalo svakih pet minuta skidati slušalice djetetu da se provjeri što sluša i onda mu zabranjivati? Fino filtriraš da mu ni ne dođe na listu. I naravno da će čuti psovku, ali kao eksces, a ne kao normalnu svakodnevnu riječ. Znam ljude koji redovito psuju i onda se čude kad im i dijete počene.
Nije bitno što u društvu imamo tisuću i jedan problem, od očajnog školstva (što uključuje i loše zgrade, lošu opremljenost za nastavu, često loše profesore, zatupljivanje vjeronaukom, užasan program, lektiru, prehranu... daj, nek me netko zaustavi), lošeg stanja u zdravstvu, sve goreg socijalnog stanja, pomanjkanja vrtića, pokvarenog sudstva, sveopće krađe, nepotizma, klijentelizma, korupcije i tako dalje i tako dalje... i tako dalje...
Ovo je whataboutism i nema nikakvu težinu u raspravi.
I, na kraju, jedno pitanje.
Probudiš se tako u sunčano nedeljno jutro, a uz krevet ti stoji visoko, blijedo biće sa velikim, bijelim, sklopljenim krilima, obučeno u dugačku bijelu halju i brižno te gleda. Zbunjeno gledaš u njega, trepćeš nateklim, krmeljavim očicama dok ti ovaj strpljivo objašnjava kako ti je prije nekoliko minuta žena preminula u snu, a zabunom nebesake birokracije (tu dobri anđeo u bradu tiho, ali razgovjetno promrmlja sočnu psovku) i ti imaš tek još nekoliko minuta života. I dok se posve bezuspješno trudiš savladati i shvatiti sve informacije kojima te je tvoj anđeo čuvar zasuo, odjednom ti na pamet padnu tvoja djeca, šestogodišnja Maja i dvije godine stariji Pave, tvoji mali, medeni anđeli, koji još spavaju tamo u dječjoj sobi. Kao da je znao što ćeš ga pitati anđeo ti smirenim glasom, punim razumijevanja kaže kako to nije uobičajena praksa, ali, eto, zbog ove nesretne greške odlučili su ti izaći u susret i dati ti mogućnost, evo, tu ovlaš baci pogled na ručni sat, imaš još točno minutu i šest sekundi, da odlučiš tko će ti posvojiti i odgajati djecu. Malo mu je neugodno što je lista prilično kratka, ali, heh, treba imati razumijevanja, sve se ovo dogodilo tako brzo. A na listi stoje moralne vertikale hrvatskog javnog života, Ladislav Ilčić, Željka Markić i biskup Vlado Košić, ljudi koji u životu nisu opsovali. I, jedno ime pride, Đorđe Balašević, čovjek koji ne samo da psuje od prilike do prilike, nego psuje i javno, sa pozornice. Četiru imena na listu papira, iza svakog prazni kvadratić. Dobri anđeo ti pruži kemijsku olovku, pa te zamoli da u jedan kvadratić stavš iksić, samo požuri, jer, još jednom pogleda na sat, ostala je još dvadeset i jedna sekunda.
Dakle?
Ovo je pak lažna dilema. Poradi malo na logici.
Ne znam zašto si se uhvatio Princea i njegovog, zapravo benignog rječnika. "Seksi maderfaker" i "šejk jor assss" danas može uzbuditi i uznemiriti samo bakice rođene još za Austrougarske. A sam tekst pjesme niti je prostački, niti je primitivan, pa čak i kad se u refrenu spominju za tebe problematične riječi. Usporedba s cajkama i gangsta rapom ovdje nema nikakve veze (toliko o logici), jer Prince ni izbliza ne pripada niti jednoj od navedenih kategorija i žanrova. Također, nikakve veze nema šta bih ja želio da moja djeca slušaju, kao što, na kraju krajeva, niti ja slušam muziku koji bi moji starci željeli da slušam.
Deezeer. Da, i to je, naravno, odgoj i, naravno, ne bi trebalo svakih pet minuta djetetu skidati slušalice jer (valjda) nisi kreten. Skidanjem slušalica (ili provjeravanjem na bilo koji drugi način šta se sluša/gleda/igra) pokazuješ djetetu da u njega nemaš povjerenja, da ga ne poštuješ, da si kontrol freak, da si isključiv, da mu namećeš svoje vrijednosti itd. Postoje drugačiji načini, ali oni su vremenski zahtjevniji, pa je, eto, jednostavnije prepustiti da se time bave drugi (u ovom slučaju Deezeer i njegovi algoritmi) umjesto da se sam angažiraš. Kada je moj sin, u dobi od trinaest godina, poželio igrati Manhunt imao sam s njim razgovor za koji sam u samom startu znao da neće polučiti nikakav rezultat. Zato sam si dao truda, s Youtubea skinuo snimke egzekucija iz dotične igre. Sjeli smo pred televizor i stali gledati taj materijal. Nakon dvije minute sam mi je rekao da ugasim video i da ne namjerava igrati Manhunt. Djecom se treba baviti, razumjeti ih, razgovarati, a ne prepuštati odgoj algoritmima. I što manje zabranjivati (jer je zabranjeno najslađe voće). A pogotovo ne treba histerizirati oko psovki.
Jer upravo je to problem. Nikakav to nije "whataboutism" već činjenica. Postoje puno bitniji problemi (koje sam, uostalom, dijelom već nabrojao) od toga hoće li dijete tu i tamo čuti neku psovku. Također, ako se baš koncentriramo samo na psovke, a u muzičkom svijetu (što i jest tema ovog članka) nekako ne vidim da su generacije koje su odrasle na "Dobro vam jutro, Petrović Petre" Bijelog dugmeta, "E pa što" Azre ili "Prijatelju" Ramba Amadeusa izrasli u horde prostaka.
Lažna dilema? Kakva lažna dilema, u mojoj pričici nema nikakve lažne dileme. Osim ako si mislio na to da, naravno, djecu bi dao Balaševiću, a ne ovim monstrumima. Tu se slažemo, tu nikakve dileme nema. Ali ovo oko logike, to mi nije jasno. Ja sam mislio da je pričica vrlo logična i jasna. No, ako ti je ista prekomplicirana, da ti pojasnim šta sam njome htio reći. Dakle, to što netko NE psuje ne znači da će oko sebe stvoriti bolje okruženje, bolje uvjete ili da je bolji čovjek. Odnosno, to što ćemo panično dramiti oko svake psovke NE znači da će djeca biti bolja, ili da će svijet u kojem odrastaju biti išta bolji. Za to je potrebno puno više truda i rada od oslanjanja na Deezeerove algoritme. Ali, ti to znaš, pa ne znam zašto ti to objašnjavam.
I, na kraju, disklajmer. Ne promoviram psovke, trudim se ne koristiti ih pred djecom. Ljude koji nagovaraju malu djecu da psuju (jer je to tako slatko) smatram kretenima. Ali, isto tako kretenima smatram ljude koji pizde, uzbuđeno mašu rukama i pozivaju odgovorne na red zbog krivo vezanog čvora na užetu na palubi Titanika u trenutku kad ovaj tone. A ti sad malo poradi na logici i traži whatobautizme i lažne dileme.
