Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

Uspjeh kemičara s Ruđera dokaz je da se i kod nas može - kada se hoće. Uzroke uspjeha trebalo bi malo dublje istražiti, ali ja ga vidim u tri faktora: 1.) veze s inozemstvom, još od doba kada je Ruđer bio "atomski institut" pa su se Ruđerovci doškolovali na najboljim sveučilištima, 2.) veza s fakultetima i industrijom i 3.) utjecaj u organskoj sintezi nobelovca Preloga koji kod kojeg se školovalo mnogo naših kemičara. U slučaju Laboratorija za zelenu kemiju vidi se i to da se Ruđerovnci bave najaktualnijim istraživanjima, pa je očito - uz kvalitetu - i to razlog zašto se njihovi radovi lako prihvaćaju u američkim časopisima.

Ne znam tko je mastermind, ako bi itko bio mastermind! Ima jedna stara mudrost s kojom počinje "Ana Karenjina": "Sve sretne obitelji slične su jedna drugoj. Svaka nesretna nesretna je na svoj način". Tako je i sa svim dobrim stvarima. Zašto su merecedes ili BMW dobra kola? Zato što u njima sve štima. Ako nešto ne štima, onda se istražuje što ne štima i zašto ne štima. Može čovjek biti ne znam kakav genijalac, pa opet ne može ništa ako je okružen ljudima koji mu podmeću nogu. U našim institutima i na faultetima postoje dvije skupine ljudi, praktički dvije stranke, stranka radnika i stranka neradnika. Ovi prvi su maljivi, entuzijastični, zaljubljenici u svoj posao. Oni drugi su pak motivirani sigurnim zaposlenjem, slobodnim radnim vremenom, pristojnom plaćom. Tim drugima, neradnicima, u interesu je da rade što manje, a i da drugi rade što manje kako bi se što manje vidio njihov nerad. Uspjehom "radnika" osjećaju se ugorženi jer taj uspjeh pokazuje da se i u našim uvjetima može nešto učiniti. Sjećam se sjednica znanstvenog vijeća. Stalno su na tapetu bili radnici, dok su se neradnici povukli u mišje rupe. Jedna se naša znanstvenica posvađala sa šeficom, a ona joj - protiv svakog prava - zaključala radni stol i tako joj onemogućila bilo kakav rad. Ova se buni, hoće raditi, pa je problem. No nisu bili problem znanstvenici koji po sedam godina nisu objavili niti jedan znanstveni rad, a za cijelo su to vrijeme primali palću, baš kao i oni koji su objavljivali po četiri rada - godišnje. Njih nitko na red nije zvao. No ipak se sada promijenilo na bolje jer su uvedene nagrade za najbolje radnike, a i druge metode stimulacije. Bez toga, sustava stimulacije, ne ide se na bolje ni u znanosti, ni u zdravstvu, ni u školstvu, ni u sudstvu - nigdje.

Lijepo je reći da treba izbaciti najgore radnike, ali tko će to i kako učiniti? Može se protiv njih povesti disciplinski postupak, ali i za to treba imati osnova. Na kraju se takav radnik (neradnik) može žaliti preko sindikata, pa opet nikome ništa. Šef ili diretkor može biti ambiociozan i energičan, ali opet ne može ništa napraviti ako ga radnici ne podržavaju. (I direktoru se može podmetati noga.) Jedini način da se ljudi motiviraju za rad je ako im je stalno pred očima propast poduzeća i u vezi s time gubitak radnoga mjesta. Onda su svi solidarni i motivirani za rad, poput vojnika u bitci ili mornara u oluji. Toga može biti privatnim poduzećima, ali ne i u državnima. Je li tko čuo da je neki službenik dobio otkaz zbog nerada? Ili zato što je slabo, nestručno i ofrlje radio? Radi se tek toliko da se ne može reći da se ne radi ništa. Primjeri? Pa mogao bih o tome i knjigu napisati.

A što ako su kolege kao i on? Što ako je klima u poduzeću takva da potiče nerad? Što ako su baš radnici predmet sprdnje? Joj, joj, joj... vidio sam toga dosta! Uveli su nekakvo bodovanje po publikacijama, uveli raznovrsne indekse utjecaja. Rezultat? Vrhunski znanstvenici su počeli - poput djece - pisati rang-liste (svaki prema indeksu koji mu se činio za njega najpovoljniji) dokazujući da je baš onaj, koji o tome piše, "najveći hrvatski kemičar". I dok su oni najbolji međusobno prosipali žuč i jal, oni najgori radili su kao što su i do tada radili, naime nisu radili ništa. Znam slučaj kada se šef nepovoljno izrazio o radu svoje suradnice, a ona njega na sud - zbog mobbinga. Kad bi ljudi bili "socijalne životinje" u tom smislu u kojem govorite, ne bi se nijedan spiker usudio više pojaviti na televizijskom ekranu. Takvima nije stalo što ljudi (gledatelji, kolege) misle o njihovom radu. I jesu zapravo pametni. Zašto bi netko za istu plaću radio više, kad može raditi manje? No o tome sam mnogo pisao, i još mnogo pišem u časopisu "Kemija u industriji" (ribrika Mišljenja i komentari), pa mi se ne da ponavljati. (Inače, ovo "moralno" - sram te bilo što ne radiš - poticanje na rad zapravo je diktatorski sistem, kada šef (poglavar države, Fuhrer, Duce, Poglavnik) glumi autorirativnog oca. Takvo je vođenje ekipe zapravo djetinjasto - i efikasno samo dotle dok suradnici emotivno ne sazriju.)

Nazalost ne postoji univerzalni metar pomocu kojeg bi se izmjerio rad/nerad. Znanost je postala kompleksna do te mjere da neki znanstvenici iskreno i marljivo decenijama rade na nekom problemu bez opipljivog rezultata.

 

Zato postoji hijerarhija i sefovi da procijene marljivost radnika.

 

Trenutno radim u kompaniji gdje jednom godisnje se provodi evaluacija mog rada i o kojoj direktno ovisi da li cu dobiti novi ugovor na potpis. Kombinirano sa pristojnom placom ( pod pristojnom smatram onu za koju mi je stalo da ju ne izgubim) i dobiti ce se maksimalni trud radnika.

 

U ovih 5 decenija zivota naucio sam da ljudi na radnom mjestu bez pravednog i cvrstog nadzora uvijek ce teziti "zabusavanju" (govorim o vecim kolektivima gdje mogucnost kamufliranja nerada puno veca) i tu nema pomoci, usudio bih se genetiku okriviti.

 

 

Zao mi je, ali izgleda da u 21.stoljecu jos uvijek je najefektivnija metoda "mrkve i batine"