Preminuo je veliki borac protiv nadrealnog i paran

Randi je učinio mnogo za promociju znanosti i zdravog razuma te učio ljude kako da se zaštite od prevaranata. Šteta što se zadnjih godina skepticizam sve rjeđe upražnjavana metoda spoznavanja svijeta, a sve više vidimo post-modernizam (ljudima je stvarnost ono što si oni zamisle u glavi iliti umjesto spoznavanja svijeta oko sebe vidimo projekciju vlastitog unutarnjeg svijeta na stvarnost).

Randi je inače na mom avataru skoro od početka rada ovog foruma, ako se dobro sjećam, toliki trag je ostavio na mene.

Zdravo-razumski pristup lagano upada u krizu.
Otisao Stephen Hawking, sada James Randi... a i ja se nesto lose osjecam...

 Ti si mi prvi pao na pamet kad sam na indexu pročitao ovu vijest.

i tko će se sad boriti protiv aktualnog i "ruski" nepoderivog "stanja svijesti" i birokracije u rvackoj?! 

edit: ma koliko se on trudio, crkve/hramovi/džamije ... su još uvijek svuda oko nas (da, njima je milijun usd škrabica za gablec).  

Umro čovjek jer nije više mogao slušati prepirku Zokija i Andreja. I ja bi rado.

Velik čovjek, ostavio je neizbrisiv trag. 

Gušta sam gledat kako mu dolaze pohlepni paranormalci i vraćaju se podvijena repa.

Nego jel netko zna njegov stav o Ryzen vs Intel?   

Pitao sam i osobnog astrologa o tome, ali mu Merkur bio u Djevici, pa nije mogao dobro vidjeti. 

Ja mogu pomjeriti bilo koju kazaljku bez dodira...

...samo mi dajte dovoljno vremena!

 Ima li ta ladica nekakvu vaznost?

S time da vaznost ne treba biti zivotna (recimo gdje se drzi neki lijek) ili prakticna (gdje se ostavljaju kljucevi ili novcanik) vec vazna u tom nekom kontekstu.

Primjerice, ja nekad sortiram papirologiju, pa mogu u tom trenutku odrediti neki novi interni sistem organizacije, koji onda spletom okolnosti zaboravim.

Ukoliko je ormar na vidljivom mjestu, moguce je da je gospodja uvidjela neku vaznost tog ormara ili ladice (ako je rucka izraubana), jer svi slijedimo neke smjernice organizacije - pa je mozda i kod nje u kuci papirologija slozena na slicnom mjestu. Pa je pogodak ormara stvar analize, a pogodak tocne ladice stvar srece ili slicnog iskustva.

 mozda je zet nasao "dokument" pravio se da nije, nazvao mamu, pa se onda ona pravila pametna s viskom? 

Želiš reći da je to možda bio trik?! James Randi bi joj ponudio milijun dolara da to ponovi u kontroliranim uvjetima...  Al' onda bi joj se iznenada, uslijed potrage za dokumentima, visak pokvario. 

To je pitanje terminologije, one filozofske i one popularne. Postoji dva tipa skepcitizma. Jedan je ontološki (pironizam). On polazi od toga da ništa ne možemo sa sigurnošću znati, jer svakoj tezi možemo postaviti antitezu. Takav je skepticizam kontradiktoran jer ako u sve treba sumnjati onda treba sumnjati i u to da u sve treba sumnjati. Neproduktivan je zato jer ne pomaže da se o nečemu više zna, ne pomaže dolaženju do istine ili čvrstih stavova. Nasuprot tome stoji metodički skepticizam koji sumnja u sve, ali samo zato da bi se kroz sumnju došlo do odnoga u što se ne može sumnjati, u ono što treba prihvatiti. Začetnik takvog skepticizam bio je Sokrat, a u novovjekovnoj filozofiji Descartes. Njegovo znamenito "cogito, ergo sum" proizašlo je baš iz  skepticizma, jer u sve  mogu sumnjati, ali ne mogu sumnjati u to da sumnjam (=mislim). Kriticizam je na neki način rezultat metodičkog ("znanstvenog") skepticizma, jer on nastoji svakoj stvari dati pravo mjesto u svijetu spoznaje. Začetnik kriticizma je Kant, jer je svakoj spoznajnoj moći (osjetima, razumu, umu) odredio granice. Dogmatizam je pak vjerojanje u nešto bez obzira na dokaze i protudokaze. Dogmatik prihvaća nešto kao neprikosnovanu istinu, kao aksiom. Eto, opet se vrtimo oko termina, no vjerujem da je sada jasno: skepticizam - ontološki skepticizam, kriticizam - metodički ili znanstveni skepticizam i dogmatizam - misticizam.  

A o onom mom slučaju "parapsihologije" i mogućem objašnjenju mogu reći da to objašnjenje treba dokazati. Ponuđena objašnjenja samo su hipoteze, po mom mišljenju ne baš uvjerljive. Ne kažem ništa, ali evo kako je teško biti do kraja znanstveno kritičan. Uvijek polazimo od neke pretpostavke koje prihvaćamo zdravo za gotovo, a onda oko nje gradimo svoje znanje. Nema apsolutne objektivnosti (nepristranosti).  

 Kao prvo najodlučnije odbacujem da sam imao išta s gospođom.

 Dakle prvo je pogriješila, a zatim je imala 4% šanse za pogoditi. Ne vidim ništa natprirodno i mistično, nije napravila nešto nemoguće, nego je naprosto pogodila iz druge.

Ovo je česta logička greška da se nešto sasvim moguće, ali manje vjerojatno smatra nekakvim čudom. Pri tome se stotine neuspješnih pokušaja, koji statistiku izravnavaju, naprosto ne uzimaju u obzir.

Uz to radi se o jednom, statistički zanemarivom događaju, provedenom bez ikakve kontrole i prepričanom po sjećanju. Tipična anegdota bez ikakve ozbiljne težine.

A autoru bih poručio da se mađioničari bave magijom, dakle prde u vjetar, dok se iluzionisti bave iluzijama.

sutra će svi svoje babe odvest u kladaru s viskom da ubodu dobitni tiket

Da se razumijemo, ne zagovaram nijedno objašnjenje slučaja pronalaska dokumenta. Jedini pravi odgovor je: ne znam. Možda je slučajno pogodila, možda je na neki način znala gdje je dokument (malo vjerojatno) ili su u pitanju ipak parapsihološki fenomeni. Slučaj bi trebalo podrobno istražiti, pa bi se više znalo. To bi bio pravi znanstveni odgovor. Stav da je riječ o prevari ili parapsihologiji je dogmatizam. Da je riječ o igri slučaja (pogađanju) nije pravi odgovor jer izbjegavamo kauzalnu vezu među pojavama, drugim riječima kažemo da se problem ne može znanstveno riješiti. Problem s parapsihološkim fenomenima - bez obzira na to postoje li ili ne - je što ne postoji prava metoda njihovog istraživanja. Moglo bi biti (hipoteza, ne tvrdim ništa) da je metrika svijeta u kojem živimo sasvim drugačija od one kakvim ga percipiramo. Imamo osjećaj za vrijeme i prostor, no nemamo osjećaj za buduće vrijeme i daleki prostor, ono što nije dostupno našim osjetilima. To je zato jer smo se evolucijski na to prilagodili, da znamo samo ono što nas trenutno ugrožava. Znanje o budućnosti ili o onome što se dešava daleko od nas nije nam potrebno, pa je osjet za to potpuno zakržljao. No kada nam to znanje treba - opasnost, dramatične situacije - taj se osjet budi i dolazi u nesvjesno iz kojeg onda dolazi preobličeno u svijesno (nesvjesni pokreti koji usmjavaju visak). Taj se osjet ne može pobuditi bez jakog razloga, recimo u laboratorijskim uvjetima, pa se zato parapsihološki fenomeni ne mogu na taj način ("znanstveno") dokazati. Ponavljam, opet, da ne tvrdim ništa, samo postavljam hipotezu. Može biti ili ne biti. Budući da ne nudim metodu niti upućujem na nove bilo fizičke bilo parapsihološke fenomene moja hipoteza nije znanstveno produktivna, ali je logična (nužan ali ne i dovoljan uvjet za prihvaćanje).