Solidarni princip je jedno, pravo na obeštećenje drugog je drugo. Zamisli kad bi stranca koji vozi Ferrari udario netko s jugićem i onda mu kažeš "sorry, plaćaš 50% svoje štete jer je to solidarno".
Ne plaća 50% zbog solidarnosti, nego zato što solidarnost ima granice.
Ako možemo roditelju reći da nema (tj. da ne damo) novca za liječenje njegovog teško bolesnog djeteta, ne vidim zašto to ne bi mogli reći i shrvanom vlasniku Ferarija.
Cesta pripada svima i svi se mogu voziti, ali postoje određeni, ne baš mali, rizici. Ako si odlučio izaći na cestu s izuzetno skupim autom i time dovesti druge u mogućnost da uzrokuju izuzetno veliku štetu, onda taj rizik trebaš snositi sam, jer ne postoji opravdanje za korištenje ekstremno skupih automobila u prometu, to je isključivo prenemaganje, koje indirektno svi plaćamo.
Sama ideja o parcijalnom podmirivanju štete od strane počinitelja je blasfemija svoje vrste, neprihvatljiva zakonskim i moralnim sustavima od Hamurabija do danas.
Takvo što je "prolazilo" samo kod nacista, čak ni najgori komunisti nisu tolerirali nekažnjeno nanošenje štete.
Niz naših zakona to ne trpi, na stranu što bi to slomilo pitanje osiguranja u prometu (jer ne mora velika šteta nastati samo na skupom vozilu već i na niz drugih načina).
Zdravstveno osiguranje je potpuno drugačije, nema odgovornosti treće osobe, nekad nema 100% mogućnosti rješavanja problema, a nema ni sredstava za pokriti apsolutno sva liječenja (niti će ih ikada biti).