Medicina i mršavljenje - dio 2. – Čipiranjem mozga

Nema straha da ce programeri ostati bez posla koliko vidim 

U buducnosti nece se ici doktorima medicine kada se zarazimo virusom, nego se se azurirati antivirusni program.

Kad neko onako malo narodski receno prolupa, reci ce da mu je mozak se fragmetirao pa da treba ici na jedno formatiranje, i kreiranje novih particija.

nažalost, u rajfajzen-kominterna cjepivu nisu bili ti čipovi. ipak, uskoro ću po treće dopikavanje protif tinejdž mjutant ninđa vajrus pa možda gejc tamo ubaci nešto antiškembasto. inače, ove mi je godine, osim mravof, bila i najezda (stampedo?) mišova ukući (+ niškoristi pas no to je druga priča). jake snage deratizacije (za trešnjevku je "zadužena" ekipa iz osijeka - fenomenalni tipovi koji znatno gravitiraju zajebanciji) postavile su im one kutijice sa soylent green papicom i vidim da nemaju nekih hemunga oko pretjerivanja: papaju sve u 17. čudno. uviđavno sam im iza štednjaka postavio "obavijest o suzbijanju štetočina" no očito se nisu obazirali. e, sad: ili su u hadezeu ili nisu čipirani. uglavnom, u kući jedino mene vaga zajebava.  

oddatak: hugleikur dagsson

Za takve treba batina , a ne čip.

Čip treba za ovo i tu treba ulagati novce, a ne za krmke;

Zahvaljujući novom četverogodišnjem ugovoru od 15,8 milijuna dolara od Obrambene agencije za napredne istraživačke projekte (DARPA) američkog Ministarstva obrane, profesor Ken Shepard s Columbia Engineering sveučilišta, pionir u razvoju elektronike koja se povezuje s biološkim sustavima, vodi ekipu koja će raditi upravo to –izumiti implantabilni uređaj za sučelje između mozga i stroja koji bi mogao preobraziti živote ljudi s neurodegenerativnim bolestima ili ljudi koji imaju problema s vidom i sa sluhom.

Shepardov projekt je u DARPA-inom programu neuronsko-inženjerskog dizajna sustava (NESD), koji je dio veće BRAIN inicijative. NESD je usmjeren na razvijanje implantabilnog neuronskog sučelja koje može pružiti dosad neviđenu razlučivost signala i širinu prijenosa podataka između mozga i digitalnog svijeta. Tim je usredotočen na zadovoljavanje ciljeva NESD-a za projektiranje implantirajućeg uređaja za sučelje mozga od milijun kanala kako bi se omogućilo snimanje i stimuliranje iz osjetilnog korteksa. Osim toga, planiraju podnijeti zahtjev za odobrenje početka pokusa na ljudima na kraju četverogodišnjeg programa.

Implantirani čipovi su jako prilagodljivi površini mozga, vrlo lagani i dovoljno fleksibilni da se kreću s tkivom. Čip ne prodire u tkivo mozga i koristi bežično napajanje i telemetriju podataka.

"Koristeći vrhunsku tehnologiju silicijske nanoelektronike i primjenom iste na neuobičajene načine, nadamo se da ćemo imati veliki utjecaj na sučelja između računala i mozga", kaže Shepard.

"Skupili smo tim svjetske klase za prilagodbu naših nastojanja za ljudsku uporabu na kraju ovog programa", zaključuje. (c/p INPortal)

Ljudi ne jedu jer su gladni, inače osjećaj gladi je kratkotrajan i brzo prođe (govorim za osobe koje ga ignoriraju, poste itd.).

Jedu jer im treba dopamin u mozgu. Iz istog razloga ljudi puše, piju, drogiraju se, bave se hobijima, bilo što što ti čini u životu neko zadovoljstvo oslobađa dopamin, koji motivira osobu da radi to što radi kako bi dobila još više dopamina.

Kad se dopaminski sustav dovede u stabilan način rada, onda hrana, piće, droga, cigarete ili hobiji (npr. igre) nemaju više karakteristiku ovisnosti (nekontrolirane).

Blokiranje osjećaja gladi ne riješava ključni problem pretile osobe. A to je nestabilan dopaminski sustav.

Jednostavno riješenje (besplatno) je post. Svi dobri hormoni idu gore, salo se topi, a dopaminski sustav se regenerira tako da je svaki mali zalogaj, ili mali događaj u životu ponovno prekrasno iskustvo.

Vježbanje nije riješenje jer je teško. Post je lagan. Nakon prvih dan-dva više ni nema osjećaja gladi.

Čipom u mozgu mogu eventualno intervenirat u dopaminski sustav, ali onda ta osoba gubi svoj karakter i postaje ovisna o čipu. Naime, ljudi kojima ne radi dopaminski sustav nemaju volje za ništa, pa ni za stvari koje ih pružaju užitak.

Kad "ne da mi se " postane životni moto, čemu onda život? A upravo to se desi kad nema dopamina.