Liječenje teškog oblika depresije personaliziranim

Doktore, sta dovodi do tezih oblika depresije? Da li je to tesko prozivljena trauma, ili rezultat dugotrajnog procesa - toksikacije drugih osoba ili lose samosugestije?

Sta najcesce dovodi da 'sinapse zadovoljstva' zarzljaju? 

ovako nešto meni treba, ali samo kad uređaj prepozna moždani impuls koji uzrokuje vizualni ili zvučni doživljaj punice te ponekih većine političara na televiziji

 Osobno, primjetio sam da nisam depresivan jedino kad bar tjedan dana ili duže izbjegavam kontakt s ljudima.

Tak da si dobro zaključio - korelacija između depresije i "društvenosti" je jasna, ako ne želiš biti depresivan kloni se ljudi koliko god možeš i nađi si neki zanimljiv hobi, meni je super kaj imam hrpu alata u podrumu pa radim raznorazne gluposti i to me zabavlja.

I u šumu brat gljive kad ih ima 

Život je ponekad zaista lijep...

P.S. i obavezno nabavi psa koji zna sjediti na guzici s prednjim šapama u zraku, to jako puno pomaže.

P.S. 2 ili ovo kaj je kolega iznad napisao, ali samo ako si taj tip osobe.

Nepopularno mišljenje. Vi koji ste riješili depre sa trčanjem, knjigama i kakvim terapijicama ne znate što je depresija.

Kad izgubite nekoga ili više njih i zaista sami osjetite što je ta BOLEST onda bi s drugim očima gledali na članak.

Btw kad vas fizički trajno sjebe, kao kockare kojima je trajno sjebano lučenje endorfina, onda seanse pozitiva i sport ne pomažu.

Danas na forumima ljudi se u sve kuže i imaju rješenje za sve, a zapravo kurca ne kuže.

 Ovo mogu potvrditi. Imam doslovno par primjera u obitelji gdje naizgled savršen život dođe do tragičnog završetka uslijed jednog događaja kojeg bi normalan čovjek zaboravio u 5 minuta. 

Hvala Vam na članku.

Vjerojatno ima više puteva kako dolazi do depresije. Jedan od puteva koji je bio zapostavljen u prošlosti, a koji se u posljednje vrijeme sve češće pokazuje kao ozbiljan faktor je childhood trauma ili childhood emotional neglect, znači trauma u dječjoj dobi (najčešći izrok su roditelji) ili emocionalno zapostavljanje. Dugo godina roditelji "nisu" smjeli biti krivi za psihičko zdravlje svoje djece, kasnije odraslih ljudi. To je bilo nešto u što se jednostavno nije smjelo dirati. A u zadnje vrijeme, postaje očito da je dobar dio, ako ne i većina toga, proizrokovana toksičnim roditeljima (najčešće narcisoidnim i/ili borderline).

Narcisoidni roditelj unutar četiri zida doma psihički uništi dijete (narcisoide osobe s jedne strane ne dopuštaju djeci da postaju individue, a s druge strane unište im njihovo ja - djeca osjećaju dubok sram, nemaju samopouzdanja, osjećaju se bezvrijednima, nemaju vjere da će ikad išta od njih biti u životu, nemaju vjere da će uspjeti pobjeći iz ovake situacije...). Izvan četiri zida narcisoidni roditelj je ugledni roditelj, kojem je jako stalo do vlastita djeteta. To je nešto što uništava djecu - ona vide roditelje posve drugačije nego ih vidi ostatak svijeta. Ona vide roditelje onakvima kakvi stvarni jesu, a roditelji pred ostatkom svijeta nose masku dobrih osoba. I to dovodi do izrazitog razdora, jer dijete, da bi preživjelo, mora se držati roditelja, mora vjerovati da je roditelj ipak u nutrini dobar (a svojim očima vidi da nije), a ako se i proba nekome povjeriti, obično mu nitko neće povjerovati, jer svi drugi roditelja vide kao dobru, uglednu osobu. Znači, dijete radi vlastitog opstanka toksičnog roditelja mora doživljavati kao dobrog - roditelj je u potpunosti dobar. A ako je roditelj samo dobar, a nešto ne štima (roditelj posramljuje dijete, viče na dijete, zlostavlja dijete), onda to znači, iz djetetove perspektive, da je dijete samo loše (dolazi to tzv. splittinga - roditelj "postaje" ultimativno dobar, dijete postaje ultimativno loše). I tu onda dolazi do uništavanja djeteta.

U obitelji u kojoj su jedan ili oba roditelja patološki narcisoidni (a to ne znači nužno samo da misle da su bolji od svih - narcisoidnost pokriva puno toga čega prosječna osoba uopće nije svjesna - pokriva laganje, manipuliranje, neprihvaćanje vlastite odgovornosti, stavljanje krivnje na drugu osobu - tipično dijete, omalovažvanje, vikanje, utjerivanje straha, izluđivanje gaslightingom...), obično je jedno dijete zlatno dijete (štogod da napravi, ne može pogriješiti, nikad nije krivo za ništa, budući predstavnik obitelji), a jedno dijete žrtveno janje (krivo za sve loše što se dogodi unutar obitelji - nikad ne može ništa dobro napraviti, bezvrijedno je itd. - naravno, iz perspektive narcisoidnog roditelja, ne za stvarno!). Zlatna djeca nerijetko sami postanu narcisoidne osobe kad odrastu, nerijetko bullyji, a žrtvena janjad (ili crne ovce) nerijetko završe s CTPSD-om, depresijom, anksioznosti, learned helplessnessom, negativnim pogledom na život...

Djeca koja prolaze kroz to možda ni neće doživljavati situaciju kao da su bila zlostavljana, zanemarivana ili štoveć, no to će na njih ostaviti teške posljedice i znatno im otežati funkcioniranje. Depresija i tjeskoba (anksioznost) mogu biti posljedice toga - znači, na njih ne treba nužno uvijek gledati kao na bolesti, nego se na njih može gledati kao na simptome zlostavljanja i zanemarivanja. I normalno je onda da se ljudi toga ne mogu riješiti, kad se usmjeravaju na rješavanje simptoma, a ne onoga što je dovelo do toga.

Preporučio bih ti da kreneš u istraživanje pojmova CTPSD (complex PTSD, kompleksni PTSP) i CEN (childhood emotional neglect, emocionalno zanemarivanje djeteta). Možda se pronađeš u tome. Ako se pronađeš, postoje načini kako da se iz toga izvučeš, tj. kako da se u većoj mjeri riješiš posljedica. Ako je uzrok na biološkoj razini, onda pretpostavljam da će farmakoterapija biti preporučljiva, ako ne i nužna - to je onda pitanje za doktora psihijatra.

Mogu ti dati jednu mogućnost (siguran sam da ih ima više) - to je kad osoba stalno i stalno ne uspijeva postići uspjeh. Možda poslovni uspjeh, možda akademski uspjeh, uspjeh na ljubavnom planu. Ako ti stalno i stalno pokušavaš nešto postići, trudiš se, daješ sve od sebe, prilagođavaš se, i to u konačnice ne dovodi do ničeg, velika je vjerojatnost da ćeš razviti learned helplessness. To je stanje uma kod kojeg smatraš da išta što napraviš, da neće rezultirati uspjehom, pa zašto se uopće truditi? Zašto pokušavati? (čak i psi jednako reagiraju! znači, to je dio naše "životinjske" podloge, naše biologije)

Čim postavljaš takvo pitanje, pretpostavljam da se referiraš na dopamin. Dopamin nazivaju hormonom sreće (ili hormon zadovoljstva), no to zapravo nije baš tako - dopamin je hormon iščekivanja pozitivhog ishoda. Dopamin te "tjera" da radiš stvari koje će ti donijeti osjećaj zadovoljstva, ushita, veselja kad postigeš što si naumio. Međutim, ako stalno failaš, ako stalno ne uspijevaš postići svoj cilj, nema razloga da se dopamin luči, jer tijelo već očekuje da nećeš uspjeti, nema iščekivanja uspjeha. Nema dopamina, nema "hormona zadovoljstva", nema zadovoljstva! Nega ga, ili bar ne u značajnoj ili očekivanoj mjeri, ako si u takvome stanju, čak i ako postigneš ono što si naumio, jer je tijelo naučilo da ti ne ostvaruješ takve uspjehe pa da te ni ne treba "poticati" na to.

Dakle, tu bih te usmjerio na istraživanje learned helplessness. Potraži i kako se suočiti s hopelessness.

Važna napomena - learned helplessness je jedno od stanja unutar CPTSD-a - i tu se krug lijepo zatvara.

(PS nisam doktor, ove stvari sam počeo istraživati pred nekih tri i pol godine i uvidio koliko malo ljudi znaju o tome i koliko često posve pogrešno pripisuju neke od svojih tegoba, zbog čega ih se ni ne uspijevaju riješiti)

jako dobar post mbakse.

suštinski je sve navedeno i to su glavni elementi koji kasnije usmjeravaju kreiranje osobnosti, općeg mentalnog stanja jedinke.

čak dok je dijete u trbuhu majke, već je poprilično odrađen osnovni razvoj ključnih režnjeva mozga. osim motoričkih radnji (skorog sisanja, plača, dodira), već se kuju temelji za sva buduća emotivna stanja.

zamislimo da je to jedan novi hard disk..i dobija prvi boot sektor.

čak samo ponašanje okoline oko trudnice, utiče na prve zapise unutar hard diska.  strahovito su bitni. svaki oblik negativnosti, stresa, projicirat će se "kroz" majku na dijete.

fragmentacija onog osnova tj temelja svih budućih etapnih "instalacija" tokom odrastanja, imati će probleme jer je sami start kreiranja temelja pretrpio traume.

ja se često zapitam, kako su naše starije generacije uopće polu-normalne danas, uzimajući u obzir, ne samo obiteljsko okruženje unutar 4 zida, već društveno prihvaćeno omalovažavanje i traumatizacija ubijanja samopouzdanja (kome si se mogao žalit, kada bi te kreten koji ti predaje matematiku, potegao za kosu ili opalio jednu za uši,a roditelj slegnuo ramenima i dodao kako ćeš još dobit paket kućnih ćuški radi matematike?)

nemam iskustva sa depresijom, no slušajući neke životne sudbine...zastrašujuća je.

no..anksioznost je kao neka "lajt" verzija tjeskobe. trenutno je u društvu masovna pojava.  puno ljudi i ne konta da su uletili u anksiozno stanje, premda se znaju mogući trenuci (okidači) nekih događaja.

uglavnom, jako lijep osvrt poviše na baksinom postu. djeca su čist HDD...sve drugo je stvar rukovanja nakon unboxinga iz mame .  

 Ima li nekih razloga zasto se u takvim situacijama ne bi po potrebi natrpao umjetnim dopaminom?

Ja to opisujem ovako: "Djeca daju ono što primaju". Djeca su ono što roditelji od njih naprave. Općenito gledano. Naravno, tu je i nešto genetike u pitanju, okoline, ali roditelji su u pravilu najvažniji utjecaj (osim možebitno u iznimnim slučajevima, kao što je oštećenje dijela mozga vezanog uz emocionalnu empatiju - možeš ti takvo dijete učiti što hoćeš, no to dijete će odrasti u osobu s antisocijalnim poremećajem osobnosti, iliti u psihopata - naravno, dobar roditelj će možda to dijete uspjeti naučiti da se ne ponaša psihopatski, da uvažava društvene norme, ali nema garancije - štogod da roditelj tu napravi, to dijete, ta osoba kad odraste, neće osjećati emocionalnu empatiju). A ako i nisu, to znači da roditelji nisu obavili svoju zadaću, svoju svrhu.

Biti cu malo vrazji advokat.

Porast depresivnih ljudi se sve vise moze pripisati i modernom nacinu zivota.

Dosli smo do stupnja nacina zivota gdje imamo priliku i mogucnost izbjeci dobar dio izvora stresa, a kojem su nase bake i djedovi bili redovito izlozeni, tipa nesigurnost, glad, smrtonost djece...(npr. moja prabaka je sahranila dvoje djece prije njihovog 5 rodjendanai svjedno imala jos djeda i njegovu sestru i umrla kao pribrana i vesela zena (umrla je kad sam ja imao 6 godina pa ovo prepricavam jer ju nisam poznavao kao osobu)).

Rekavsi to, izolirani od stresova egzistancijalne prirode, na koje smo mozda  i evolucijski prilagodjeni/otupili, pojavom bilo kakve neugode nesvjesno i ne svojom voljom reagiramo cesto puta pretjeranim odgovorom. Ovo govorim iz osobnog iskustva, jer i sam imam epizode depresije, koje na moju srecu, nakon nekog vremena se povuku, a kada naknadno razmisljam o njima ne mogu sam sebi vjerovati koliko je malo bilo  pa cak i beznacajno potrebno da me izbaci iz takta do cak nekoliko mjeseci.

Usuditi cu se ustvrditi i dopustiti sebi biti izlozen kritici ovdje, ali smatram da porast depresije u modernom drustvu je posljedica relativno lagodnog zivota u usporedbi sa svega dvije ili tri generacije unazad.

Prije par godina, naletio sam na video na tubi koji mi je pomogao shvatiti da depresija nije ogranicena samo na ljude i gurnuo me prema gore iznesenom zakljucku.

Pogledajte ga!

Poveznice sa humanim drustvom je nemoguce ne primjetiti.

Depresija je vrlo ozbiljan problem u drustvu i biti ce ga sve teze i teze rjesavati u buducnosti jer smatram da porast broja depresivnih ljudi je neminovan.

Eh, u Gruntovčanima je još i super, da su bar takvi, lako s takvima, ovo danas je još par razina gore.

Ali da, kod mladih ljudi nije to toliko izraženo, premda se i to mijenja u zadnje vrijeme, jednostavno svi propucali.

A ništa, trpit koliko se može, i nadati se da će uskoro ove privatne svemirskoprijevozničke kompanije trebati dobrovoljca za probni jednosmjerni let na Mars, odmah bi pristao...

Mislim da životinje/ljubimci uvelike pomažu protiv depresije.Prijatelj mi je obolio od teškoga oblika depresije i to naglo(navodno ga je težak fizički rad na suncu doveo u to stanje???),u jednome trenutku je uzeo pušku i htio ubiti ženu i sina.Narokali su ga tabletama,hodao je godinama kao zombi,bio usporen i samo se smijao...

Nabavio si je golubove i totalno se zaljubio u golubarstvo,u početku je samo sjedio satima i gledao u njih.

Danas je on totalno funkcionalan čovjek,još drži golubove,ne pije nikakve lijekove i tvrdi da su ga golubovi izvukli iz pakla depresije.

Ako se ne varam i Mike Tyson isto se uz pomoć golubova izvukao iz depresije.

...Eto ljudi,držite golubove!

Stari moj depresija je pakao i generalno sranje, al od nje ne pozelis ubijat okolo. Mozda u kombinaciji sa nekim psihopatskim osobinama, tipa manjak empatije i sl.

U svakom slucaju slazem se, kucni ljubimci pomazu. I sport, i forsiranje pozitivnog mindseta. A nekad treba i prihvatit da si sjeban trenutno, al da bude bolje. Uvijek bude. 

ovo s sjebanošću je na tragu "Znam da ništa ne znam i samim time već puno znam"...

ili:

Sve u životu je sranje osim pišanja, a i pišanje je sranje, ako pišaš uz vjetar....

Riješeno, idemo dale,  slijedeći problem čovječanstva...

To što proživljavaš nešto ne znači da si automatski i autoritet u tome, dapače, način razmišljanja koji je stvorio problem ne može i riješiti  taj problem, već je za rješenje potrebno promijeniti načlin razmišljanja.

Prihvaćanje "da si sjeban" je u stvari mirenje s ciljem da si opravdaš ostajanje u sjebanosti jer ti je to u stvari komfort zona. Da: ljudi se nauče uživati u svojoj patnji jer se tu osjećaju poznato, znaju kako će im obrazac ponašanja izgledati i što mogu očeivati od njega - to je definicija komfort zone. Rješenje je upravo suprotno - izlazak iz komfort zone i suočavanje sa svojom sjebanošću, hvatanje sebe u svojim reakcijama u trenutku kada se one dešavaju, jasnom pitanju sebe što je to čega se plašis i pisanju toga na papir te onda suočavanju sebe sa tim strahom. Samo tako se izlazi iz tog kruga projekcije koju si sami stvaramo, iz te komfort zone kojom sabi sebe kočimo i mučimo. To je srž psihičkih problema koji nemaju uporište u fizičkom invaliditetu (rođenom ili fizičkom oštećenju) i to je srž depresije.

Te fore "sjeban sam jer mi je netko bolestan/umro" - tipična sebičnost stavljanja sebe u centar svijeta i proiciranja tuđe patnje kao svoje. Kao što reče moja pokojna baba "jao djeco moja, što ću ja kad mi svi odete (umrete)". Prihvatiti prolaznost života nije lako ali isto tako nije ni teško, no raditi sebe žrtvom jer te eto nekom slučajnošću zapalo da ćeš tu prolaznost morati uvidjeti kroz bolest ili smrt tebi bližnjih te ne čini na ikoji način posebnim. Skupiš prnje, obrišeš sline i kopaš dalje, zlato nađu samo uporni