Liječe li se škampi i grgeči od depresije, prehlad

 to je ta blaga psiholoska prednost.

 😂😂😂😂👍

 vidimo na tvom niku i slici ispod zbog čega...

Heh, mislim da si tek drugi lik na forumu koji ga je "dešifrirao".EDIT: Ustvari nisi, mislio sam na potpis.

Doma sam jer su nas sve potjerali, nije do mene.

No da svedemo sve na pravu mjeru. Psihičke se bolesti liječe lijekovima (psihofarmacima) i psihoterapijom (ne nužno psihoanalizom). Neki se poremećaji lakše liječe jednom, a drrugi drugom metodom, a često je najbolje kombinirati obje metode. Svaka je bolest različita, i svaki je pacijent različit pa je na liječniku da izabere najbolji pritup. No problem je u komociji, manjku sredstava (novca) i sl. Čovjek je recimo živčan. Može popiti apaurin, a može isto tako ići šetati, kopati u vrtu, nabijati vreću (da iskali bijes) ili otići u "sobu za samokontrolu" - kako to čine Japanci - pa u njoj bambusovim štapom udarati lutku direktora. No općenito govoreći psihoterapijski postupci su skuplji od lijekova jer zahtijevaju liječnika (psihoterapeuta), a i pacijentu uzimaju podosta vremena i novca. Zato se sve više liječnici oslanjaju na lijekove, ne zbog njihove veće efikasnosti. Slično je i s drugim bolestima. Lakše je popiti voltaren nego otići na fizioterapiju.  

Uuuu, ovo je zaje*ano - tebi stoji, a nijedna neće blizu...

 Mislim da su psihički problemi podjednako prisutni i u manjim sredinama, samo je stigmatizacija veća, pa nisu toliko vidljivi. Štef šuti godinama, a onda se jednog lijepog dana samo objesi na tavanu.

Pritisak (stres) stvaraju uglavnom drugi ljudi, mada je to ponekad i recimo zdravlje, neimaština ili osobne pogrešne odluke. U većim sredinama se lakše distancirati i mnogi mladi bježe u gradove upravo da se maknu od obitelji i sela koji u sve zabadaju nos. No onda se svojevoljno upletu u loše odnose, pa je tu i posao na kojem ne možeš birati suradnike, država u kojoj ne možeš birati zemljake, forum na kojem ne možeš birati forumaše...

A rijetko koga roditelji nauče kako se u životu postaviti prema pritiscima i problemima, kako si postaviti realne ciljeve, odabrati kvalitetno društvo, a ne podleći društvenom pritisku.

Uz to neki sretnici imaju biološke predispozicije, a neki proživljenu traumu. Ako imaš zlostavljača u obitelji ili bližoj okolini velike su šanse da nikad nećeš biti skroz svoj.

Meni je 8 sati na poslu i previše druženja s ljudima, iskreno. Jedva čekam doći kući i odmoriti se od toga . Zadnja stvar koja mi pada na pamet je da idem negdje ili da mi netko dođe u goste... za razliku od žene mi koja bi se mogla družiti s ljudima 24/7 valjda bez da joj dojadi.

Dosta smo bliska ekipa tako da su mi to praktički prijatelji/prijateljice s kojima se družim/smijem/raspravljam svakodnevno u svemu i svačemu - tako da imaš pravo, da.