Kemičar u kući (#65): čari lijevanog željeza

Ja koristim jedan guseni dodatak za roštilj, recimo da ima oblik plitke posude, dobar je za hranu koja pušta sokove, no traži puno truda i pozornosti, visoke su temp, lako se zapece i prepece sve što se ubaci u to, a fiksira se u unutar rešetki, pa nije lako ni maknuti s vatre - sve u svemu nije baš jako koristan dodatak.

Od gusa bih drugi put prije uzeo neki elipsasti lonac s poklopcem, za dugo i sporo kuhanje ili pečenje. Samo što je to tako teško posuđe da treba imati prostranu kuhinju za pospremanje.

Radim u jednom domaćem poduzeću koje u svom proizvodnom asortimanu ima i "vrtni program" (peke, roštilji...) od sivog željeza, a odnedavno i posuđe - ali je to uvijek emajlirano. Neki liberalniji pristup je tretiranje posuđe uljima i sl. no to mi se nikad nije činilo praktičnim, pa i sigurnim (veći dio sirovine predstavlja otpadno željezo koje ne mora biti 100% istog kemijskog sastava pa stoga kiselinski otporan emajl jamči da ne dođe do kontaminacije hrane). Primjetan je rast prodaje takvog posuđa no nisam siguran koliko je to prolazno jer mogu očekivati da će se netko par puta godišnje pohrvati na otvorenom sa pekom od 20+kg, ali mi nije izgledno da će se u nekoj svakodnevnoj uporabi netko baratati na skupoj staklokeramici sa posudama od 7-8kg - u toj priči staklokeramika sigurno gubi.

Fun fact: temperature pri ljevanju željeza idu preko 1500°C bez obzira na talište od cca 1100-1200°C - tehnologija traži svoje :)

Ovo što Filip.pz kaže, da se gus lijeva na 1500 oC ima jasan razlog. Talište željeza je 1100 - 1200 oC, ali samo kada izlazi iz visoke peći, kada je zasićeno ugljikom. U gusu je ugljik izlučen, pa kad se pretaljuje, treba taliti čisto željezo - kojemu je talište 1535 oC. Još jedan lijep primjer kako otopine imaju niže talište od otapala.  

Inox ti je legura čelika (80%+), kroma (10%+), a ostatak ovisno o specifičnoj leguri čine ugljik, nikal, titan, mangan, vanadij, silicij i još svašta.

Naravno, da strugneš malo toga i pojedeš odmah ti je to smjesa svih tih tvari, pa nije baš zdravo jer pola tih metala je opasno za čovjeka.

A inox se toliko puno koristi kao prvo jer ne hrđa (hrđa, ali u određenim uvjetima i to samo površinski), a onda i zato kaj ima legura koje su otporne na sve žive kemikalije, kod nas najpopularnije na morsku sol (famozni morski inox).

E da, i puno lakše ga je sterilizirati (zbog svojstva nehrđanja i lakše fine obrade površine, zato je kirurzima i obavezan).

I još jedna stvar, kad hoćeš napraviti tavu od gusa trebaš i talionicu metala i hrpu fizičkog rada da bi napravio tavu, dok kod inoxa, aluminija ili običnog valjanog čelika iz ploče jednostavno samo izrežeš oblik na nekom stroju (laser, plazma, vodeno rezanje itd.) i na preši onda samo izvućeš u traženi oblik, doslovno par minuta posla...

Ako je voda otrovna, a je u određenoj količini, onda je i sve ostalo otrovno, opet u određenoj količini. Zato je bolje odmah se ubiti, nego dopustiti da te sve oko tebe pomalo truje. 

 Moderne ljevaonice su vrlo efikasne - topljenje metala se u pravilu odvija u elektro pećima, a kaluparski strojevi su brzi (cca kalup se formira za 12-15 sec i ako je on dovoljno velik može u sebi sadržavati više "figura" odnosno više od 1-og odljevka).  Najviše rada odlazi na brušenje diobene ravnine (gdje se spajaju dvije polovine kalupa i tu nastaje srh kojeg treba obrusiti), ali i to se u pravilu radi na robotima i/ili specijaliziranim CNC strojevima. Možda najveći problem nije sam gus, već lijevanje samo po sebi - debljina stijenke mora biti barem (cca) 4 mm, pa onda sve to skupa ima veliku masu i onda je cijena poveća.