Šišaj ovčice! Bez milosti! Deri!
A sada ozbiljno... Razumio bih da oni koji zaziru od razgovora telefonom ili uživo to čine zbog govorne mane. Ali dobro, ima nas stvarno svakakvih. I sam mucam (u zadnjih 10 godina puno manje), ali tijekom osnovne škole mi je bilo najgore. Pa iščekivanje hoće li me prozvati kada su usmena ispitivanja... Znojiš se od muke, boli te trbuh... Pa kada kreneš odgovarati, stalno zapinješ, mučiš se izgovoriti riječi, stalno ih ponavljaš (ispravljaš se) - katastrofa. To traje. Da ne govorim da su mi odlasci u dućan bili problematični kada sam bio dijete, a najgore bi mi bilo (kada govorim o dućanima) kada bih morao reći da mi daju kruh ili narežu salamu ili sir. I da, izbjegavao sam javljanja na telefon. Mada, razgovori (uživo i telefonski) sa ljudima s kojima sam blizak su išli relativno glatko, ali s nepoznatima ili onima s kojima sam se osjećao napeto - uh uh. Logopedi su donekle pomagali, ali nije to rješenje u konačnici. Kod mene je rješenje bilo samo odrastanje i shvaćanje da se nemaš što sramiti. Doslovno i kasniji stav - "boli me k" ("umjereno" ajmo reći) je puno pomogao. I pravilno disanje i smirenost je vrlo bitno, što i sami logopedi savjetuju, ali tek kasnije ovladaš (u mome slučaju).