Nekako mi se cini da je od svih "uobicajenih" ovisnosti koje su danas prisutne (duhan, alkohol, kockanje, trava...) ova definitivno najbezbolnija za okolinu
Nekako mi se cini da je od svih "uobicajenih" ovisnosti koje su danas prisutne (duhan, alkohol, kockanje, trava...) ova definitivno najbezbolnija za okolinu
Ma kakvi najbezbolnija, ipak klinci pucaju po školama i budu nasilni jer su igrali GTA, a za svo nasilje ovog svijeta krivi su zli proizvođači nasilnih videoigara koje baš slučajno igra većina klinaca...
Sarkazam naravno 
.
Videoigre mogu biti ozbiljan problem,a posebice je danas to izraženo jer je marketing dosta agresivan i sve je "flashy" i "limited" pa si stalno od nekim pritiskom grindati iteme i što god. Za lootboxeve je potrebna regulacija jer je to ipak kockanje.
Glede vremenskog ograničenja, meni je limit došao sam od sebe, jednostavno mi se neda toliko igrati kao i prije. Ako i igram, odigram neki stariji naslov ili možda nekoliko rundi online. Čim te život uzme u ralje rintanja dobar dio dana sve do penzija, onda ćeš i manje gejmat 
Također, 48% sudionika podržavalo je mogućnosti ambulantnog liječenja poremećaja igara
U posebno dizajniranim bolnicama.
Ovo je jako ozbiljna tema. Kad god promišljam o temi igrica, uvijek imam osjećaj da je to nekakav dvosjekli mač. Ne znam kako je sada, ali svojedobno je bilo firmi po Hrvatskoj koje su programirale vrlo uspješne naslove (Serious Sam, ili tako nekako), i to bi bilo popraćeno u našim medijima kao veliki uspjeh naših ljudi. Bili smo ponosni na njih, voljeli bi taj osjećaj da iz naše male državice izlazi nešto tako veliko. No opet, ti ljudi su napravili igricu, ništa više. Samo još jednu koja, po meni, uglavnom otuđuje mlade (i još gore djecu) od pravih problema i svijeta oko sebe. Iskreno, mislim da je ova tema s igranjem predaleko otišla, nema povratka natrag. Jer, igrice su postale generator novca, ekonomije, burzi, razvoja hardvera, novih programskih rješenja, i doista postaju jedna od najvećih ovisnosti. Imam primjer u neposrednoj blizini gdje majka s 3 djece nemože nikako dobiti muža da sudjeluje u životu obitelji jer se non stop igra. Naravno, nije svugdje tako, ali polako postaje velik problem. Zaluđenost virtualnim svijetom dovodi i do velikih promjena u međuljudskim odnosima, i po meni donosi puno više štete nego koristi. Stvara se jedan naraštaj koji neće biti u stanju okrenuti glavu od ekrana. Forsiranje informatičke pismenosti kao stvari bez koje se više ne može isto je u funkciji pretjerane virtualizacije ljudi. A šlag na tortu, ova epidemija isto tako ne pomaže jer smo previše osuđeni na svoja 4 zida, i samo još više blejimo u ekrane.
Odredeni elementi u igrama izazivaju ovisnost i to je tako svjesno napravljeno: spomenuti loot boxovi su zapravo kockanje tako da nije problem "igranje je ovisnost kao i kockanje" nego je problem u igrama koje imaju kockanje u sebi, sto bi trebalo zabraniti jer to nije nista nego kockanje "s medukoracima" (pachinko u japanu). Dokazano je da ljudi (i zivotinje) postaju ovisni o sporadicnim nagradama, npr otvaras box koji 10% vremena ima neku veliku nagradu, 90% vremena smece: navuci ces e na to jer te uzbudenje bas ovog otvaranja drzi za svako otvaranje. Cak su na zivotinjama dokazali da ako im das rucku na koju ih zdrma struja, ali nasumicno jednom u 5 puta dobiju hranu, oni to potezu ko ovisnici.
Dakle kad uvedes kockanje, onda igranicavanje vremena tu nista ne znaci jer si samo smanjio vrijeme koje se djeca kockaju. Bi li lijecio kockara/ovisnika o drogama tako da mu das da se "samo malo" kocka/drogira?
Drugi aspekt je ovisnost o samom igranju (npr igras single player hitmana i ovisan si o tome), ali taj aspekt je puno manje opasan i distinktan od kockanja. tu ima smisla ograniciti vrijeme jer jednostavno dolazi zbog kolicine vremena ulozenog do "uranjanja" u igru i disocijacije sa stvarnosti. Pa samo se sjecam Skyrima i kad bih to zavrtio, nema me po par dana u komadu jer je taj svijet zanimljiviji nego ovaj oko tebe 
ali zdrav balans toga i stvarnog zivota moze biti napravljen
Ovo je jako ozbiljna tema. Kad god promišljam o temi igrica, uvijek imam osjećaj da je to nekakav dvosjekli mač. Ne znam kako je sada, ali svojedobno je bilo firmi po Hrvatskoj koje su programirale vrlo uspješne naslove (Serious Sam, ili tako nekako), i to bi bilo popraćeno u našim medijima kao veliki uspjeh naših ljudi. Bili smo ponosni na njih, voljeli bi taj osjećaj da iz naše male državice izlazi nešto tako veliko. No opet, ti ljudi su napravili igricu, ništa više. Samo još jednu koja, po meni, uglavnom otuđuje mlade (i još gore djecu) od pravih problema i svijeta oko sebe. Iskreno, mislim da je ova tema s igranjem predaleko otišla, nema povratka natrag. Jer, igrice su postale generator novca, ekonomije, burzi, razvoja hardvera, novih programskih rješenja, i doista postaju jedna od najvećih ovisnosti. Imam primjer u neposrednoj blizini gdje majka s 3 djece nemože nikako dobiti muža da sudjeluje u životu obitelji jer se non stop igra. Naravno, nije svugdje tako, ali polako postaje velik problem. Zaluđenost virtualnim svijetom dovodi i do velikih promjena u međuljudskim odnosima, i po meni donosi puno više štete nego koristi. Stvara se jedan naraštaj koji neće biti u stanju okrenuti glavu od ekrana. Forsiranje informatičke pismenosti kao stvari bez koje se više ne može isto je u funkciji pretjerane virtualizacije ljudi. A šlag na tortu, ova epidemija isto tako ne pomaže jer smo previše osuđeni na svoja 4 zida, i samo još više blejimo u ekrane.
Ničega previše nije dobro. Kruha, vode, alkohola, pretilosti, TV-a, sunčanja, dubljenja na glavi, kava, vitaminoza.... Po zakonima fizike samo dviju stvari ne može biti previše, seksa i novca.
Zato se već sada priča o VR-u. Kako najbolje zbrisati od kredita, plaćanja računa, teških životnih situacija i ostalih izazova što nam život nosi nego se prikopčati na VR i u vrtualni svijet gdje možeš biti ono što poželiš. Taj VR će se sve više forsirati u budućnosti i ljudi će ići za time. Nakraju nećeš niti izlaziti iz kuće.
Meni su igre super jer mi kao ljubitelju povijesti općenito, omogućuju "proživljanjanje" i doživljaj tog razdolbja što ne bih mogao kroz neki drugi hobi. Za to su mi izvrsne, ali ih gledam kroz tu prizmu, a ne kao način bijega od stvarnosti. Neke dane volim provest gejmajući i u tome nema ništa loše, ali veći mi gušt odvesti curu na neko putovanje ili večeru, roštilj s frendovima ili pak pivo u ljetno poslijepodne nego gajming u tom trenu.
Većina nas je odrasla u doticaju s tehnologijom, ali to je bilo limitirano. Mi smo si još zvonili na vrata i zvali se na fisksne telefone (zadnja generacija koja je tako funkcionirala ) pa znam kakav je život bio prije. Prije 2 godine bio s dva frenda na Reboot-u u Zagrebu i okej je bilo, ali onda skužiš koliko je tu ekipe kojoj su igre jedini način neke interkacije ili još gore, jedina zanimacija koju imaju u životu. Onda čuješ klince kako se traže slikati s You tuberima i skaču od sreće kada ih ova pogleda. To mi je baš bilo nekakvo buđenje, ali svaka generacija ima svoje poroke i puno je tu toga na što možemo, ali i nemoramo utjecati.
ante_etna seksa može biti itekako previše, ali kada te ona strana ščepa i neda, onda nema oš-neš
Hajde, kao da sam ja ovisan, mogu već nakon 12 i pol sati igranja bez problema izaći iz igre, čim završim rundu u CS GO, osim ako izgubim, onda moram još jednu rundu...
Hajde, kao da sam ja ovisan, mogu već nakon 12 i pol sati igranja bez problema izaći iz igre, čim završim rundu u CS GO, osim ako izgubim, onda moram još jednu rundu...
Ja nemam problema s prekidanjem, jednom sam već nakon 45 minuta prekinuo i sam prekid mi nije bio tolika trauma koliko izvlačenje ispod ormara, lustera i dijelova stropa koji su se zbog potresa izvrnuli na mene.
Ovo je jako ozbiljna tema. Kad god promišljam o temi igrica, uvijek imam osjećaj da je to nekakav dvosjekli mač. Ne znam kako je sada, ali svojedobno je bilo firmi po Hrvatskoj koje su programirale vrlo uspješne naslove (Serious Sam, ili tako nekako), i to bi bilo popraćeno u našim medijima kao veliki uspjeh naših ljudi. Bili smo ponosni na njih, voljeli bi taj osjećaj da iz naše male državice izlazi nešto tako veliko. No opet, ti ljudi su napravili igricu, ništa više. Samo još jednu koja, po meni, uglavnom otuđuje mlade (i još gore djecu) od pravih problema i svijeta oko sebe. Iskreno, mislim da je ova tema s igranjem predaleko otišla, nema povratka natrag. Jer, igrice su postale generator novca, ekonomije, burzi, razvoja hardvera, novih programskih rješenja, i doista postaju jedna od najvećih ovisnosti. Imam primjer u neposrednoj blizini gdje majka s 3 djece nemože nikako dobiti muža da sudjeluje u životu obitelji jer se non stop igra. Naravno, nije svugdje tako, ali polako postaje velik problem. Zaluđenost virtualnim svijetom dovodi i do velikih promjena u međuljudskim odnosima, i po meni donosi puno više štete nego koristi. Stvara se jedan naraštaj koji neće biti u stanju okrenuti glavu od ekrana. Forsiranje informatičke pismenosti kao stvari bez koje se više ne može isto je u funkciji pretjerane virtualizacije ljudi. A šlag na tortu, ova epidemija isto tako ne pomaže jer smo previše osuđeni na svoja 4 zida, i samo još više blejimo u ekrane.
Ničega previše nije dobro. Kruha, vode, alkohola, pretilosti, TV-a, sunčanja, dubljenja na glavi, kava, vitaminoza.... Po zakonima fizike samo dviju stvari ne može biti previše, seksa i novca.
Jesi siguran? Gradonačelnika je oboje došlo glave pa će lik ostati vječna sprdnja i bruka
Prema svemu sudeći mineri će izliječiti puno gamera, pogotovo u siromašnijim državama
veća su ovisnost facebook ili štoveć koriste danas, pogotovo tiktok i ostala sranja na kojima klinci vise i skrolaju od jutra do sutra
veća su ovisnost facebook ili štoveć koriste danas, pogotovo tiktok i ostala sranja na kojima klinci vise i skrolaju od jutra do sutra
Kao otac troje djece imam ovu omrazenu listu
1. Youtube
2. Tiktok
3. Snapchat
Sve ostalo je podnosljivo
Ma TikTok i Snapchat su najgori, ali Tik Tok zaslužuje posebno mjesto u paklu.
You tube je limunada u odnosu na ova dva.
Ma TikTok i Snapchat su najgori, ali Tik Tok zaslužuje posebno mjesto u paklu.
You tube je limunada u odnosu na ova dva.
A i bugov forum nije cvjećka, svako malo moram pogledati što ste napisali o Covidu, Rimcu, BTC-u i Tesli, a kad stranica padne kao da je chain smoker otvorio praznu kutiju.
Ovo je jako ozbiljna tema. Kad god promišljam o temi igrica, uvijek imam osjećaj da je to nekakav dvosjekli mač. Ne znam kako je sada, ali svojedobno je bilo firmi po Hrvatskoj koje su programirale vrlo uspješne naslove (Serious Sam, ili tako nekako), i to bi bilo popraćeno u našim medijima kao veliki uspjeh naših ljudi. Bili smo ponosni na njih, voljeli bi taj osjećaj da iz naše male državice izlazi nešto tako veliko. No opet, ti ljudi su napravili igricu, ništa više. Samo još jednu koja, po meni, uglavnom otuđuje mlade (i još gore djecu) od pravih problema i svijeta oko sebe. Iskreno, mislim da je ova tema s igranjem predaleko otišla, nema povratka natrag. Jer, igrice su postale generator novca, ekonomije, burzi, razvoja hardvera, novih programskih rješenja, i doista postaju jedna od najvećih ovisnosti. Imam primjer u neposrednoj blizini gdje majka s 3 djece nemože nikako dobiti muža da sudjeluje u životu obitelji jer se non stop igra. Naravno, nije svugdje tako, ali polako postaje velik problem. Zaluđenost virtualnim svijetom dovodi i do velikih promjena u međuljudskim odnosima, i po meni donosi puno više štete nego koristi. Stvara se jedan naraštaj koji neće biti u stanju okrenuti glavu od ekrana. Forsiranje informatičke pismenosti kao stvari bez koje se više ne može isto je u funkciji pretjerane virtualizacije ljudi. A šlag na tortu, ova epidemija isto tako ne pomaže jer smo previše osuđeni na svoja 4 zida, i samo još više blejimo u ekrane.
Ničega previše nije dobro. Kruha, vode, alkohola, pretilosti, TV-a, sunčanja, dubljenja na glavi, kava, vitaminoza.... Po zakonima fizike samo dviju stvari ne može biti previše, seksa i novca.
Jesi siguran? Gradonačelnika je oboje došlo glave pa će lik ostati vječna sprdnja i bruka
Lijepo je na kutijici pisalo "Uzeti jednu Viagru", a ne dvije tri. Pa sad čega je tu previše bilo? I crta koju je prije povukao je bila pet cm dulja.
A i bugov forum nije cvjećka, svako malo moram pogledati što ste napisali o Covidu, Rimcu, BTC-u i Tesli, a kad stranica padne kao da je chain smoker otvorio praznu kutiju.
TikTok je posebno problematičan jer promovira razne glupe izazove, ali ne samo zbog toga, već negativno utječe na sposobnost koncentracije jer zatrpava djecu s hrpom kratkih sadržaja.
Na Bug forumu, kad naletih na ihushov post, imaš trening koncentracije, pa je efekt upravo suprotan.
TikTok je posebno problematičan jer promovira razne glupe izazove, ali ne samo zbog toga, već negativno utječe na sposobnost koncentracije jer zatrpava djecu s hrpom kratkih sadržaja.
To su još radili i u doba Družbe Pere Kvržice, pa preskakali kanale i stavljali kamenje na tračnice.
Na Bug forumu, kad naletih na ihushov post, imaš trening koncentracije, pa je efekt upravo suprotan.
ja sam se već ufurao u njegove natuknice pa sve znam, frazeologiju "biz as usual, uncle sam, softver je nepoderiv, da-ne" sve kužim, pa kad čitam njegov post prvi na semaforu, ovi iza mi ne trube dulje od desetak sekundi zbog toga jer stojim na zelenom.
dragi lastane,
eo se već 60 godina borim s naslijeđenim ovisnostima: hrani, tekućini (ponajviše, avaj!, vodi), spavanju i disanju a za što su primarno krivi moji neodgovorni roditelji. pokušaji odvikavanja su bezuspješni a i sakoman me izbacio iz ordinacije nogom u gujcu te da se ne vraćam više, uz stručan savjet o meni, psu i majci. ponekad se, nakon duljeg promišljanja, s razlogom upitam jesu li te ovisnosti doista takva društvena opasnost, kao što olajavaju babe po selu. svaki pokušaj odvikavanja dosad doveo me u ozbiljnu apstinencijsku krizu, iz kojih sam se jedva izvukao - nažalost - sredstvima jednakim onima kojih se pokušavam odviknuti. sad se naposljetku obraćam tebi koji sve o svemu znaš. bogovi se ne javljaju, ostale institucije su zatajile i znastvenici čupaju kosu i krše ruke u nemoći.
štujem se s bilježenjem.
pe se: ne, zamjena ovih ovisnosti drugačijima jednako nije pomogla, kao ni sve dosad iskušane metode.
Life is meant to die. Accept your fates.
Ovo je jako ozbiljna tema. Kad god promišljam o temi igrica, uvijek imam osjećaj da je to nekakav dvosjekli mač. Ne znam kako je sada, ali svojedobno je bilo firmi po Hrvatskoj koje su programirale vrlo uspješne naslove (Serious Sam, ili tako nekako), i to bi bilo popraćeno u našim medijima kao veliki uspjeh naših ljudi. Bili smo ponosni na njih, voljeli bi taj osjećaj da iz naše male državice izlazi nešto tako veliko. No opet, ti ljudi su napravili igricu, ništa više. Samo još jednu koja, po meni, uglavnom otuđuje mlade (i još gore djecu) od pravih problema i svijeta oko sebe. Iskreno, mislim da je ova tema s igranjem predaleko otišla, nema povratka natrag. Jer, igrice su postale generator novca, ekonomije, burzi, razvoja hardvera, novih programskih rješenja, i doista postaju jedna od najvećih ovisnosti. Imam primjer u neposrednoj blizini gdje majka s 3 djece nemože nikako dobiti muža da sudjeluje u životu obitelji jer se non stop igra. Naravno, nije svugdje tako, ali polako postaje velik problem. Zaluđenost virtualnim svijetom dovodi i do velikih promjena u međuljudskim odnosima, i po meni donosi puno više štete nego koristi. Stvara se jedan naraštaj koji neće biti u stanju okrenuti glavu od ekrana. Forsiranje informatičke pismenosti kao stvari bez koje se više ne može isto je u funkciji pretjerane virtualizacije ljudi. A šlag na tortu, ova epidemija isto tako ne pomaže jer smo previše osuđeni na svoja 4 zida, i samo još više blejimo u ekrane.
Moja mama kaže da je ranije bilo uobičajeno vidjeti nekog alkoholičara da baulja cestom, a da sad je to skoro nemoguće vidjeti. Novo vrijeme, novi načini da se neko otuđi od familije. Dakle, ranije su bile kafane, kartanje... Samo je pitanje procenta ovisnih sada u odnosu na prije i pitanje je da li videoigre samo pružaju način bijega od realnosti onima koji traže način da pobjegnu od realnosti i pronaći će ga u bilo čemu. Postoji i dodatni faktori kao pad testosterona kod muškaraca što im druženje sa djevojkama izgleda manje privlačno nego prije, i smanjenje socijalnih vještina za uspješnu interakciju, jer se od djetinjstva interakcija usmjerava na kompjuter i smartphone. Pa će onda logično i seksualni odnosi budućnosti biti preko virtualne realnosti, kao u filmu Demolition man.
A šta radit kad su birtije zatvorene i kad si pod stalnim pritiskom da stavljaš masku kad izađeš van.
Što se tiče ovisnosti, pa svaki čovjek je ovisan o puno toga - o jelu, piću, kisiku, poslu, druženju itd.
Naravno da je netko više a netko manje osjetljiv na određenu ovisnost.
Ovisnost o poslu i državi npr. zbog stresa i induciranog straha ima puno veće psihičke i fizičke posljedice, za razliku od igara koje ljudi većinom doživljavaju kao odmor i rekreaciju.
Najgore ovisnosti se prešućuju i prodaju pod normalno, a bezazlene se stigmatiziraju, jasno zbog čega.
Svako stanje koje ometa normalno funkcioniranje čovjeka treba rješavati...u ovom slučaju se vjerojatno ne govori o gejmanju sto prakticira većina nas pa makar to uključivalo i 5 sati dnevno...ali ako osoba gubi socijalne kontakte, ima emocionalne poteskoće i cijeli život podredi igranju računalnih igara i to joj stvara poteskoće u funkcioniranju jasno da joj je potrebna stručna pomoć.
