Znači to je dokaz da metal počao još prije kamenog doba
prvo je otkriven Heavy metal pa tek poslije vatra i ostalo
#531
Prvi dio: ipak ima nade za nove generacije, 20% papaka je uvijek bilo.
Btk kaj starci misle, premda si i ti debil, tak da...
I onda pročitam drugi dio...
Mene pas od ove moje mrzi, da pakiram kofere?
Hvala Doc, baš znaš čovjeka bacit u depru...
#532
Ozzy 
Još jedan produkt američkog marketinga.
Suzdržat ću se...
Ali barem Ozzfest, pogledajte legendarni nastup Pantere, if you know what I mean 
#533
Konzumiram puno jabučnog octa, sad bar znam zakaj me peče oko očiju, wait...
#534
Dobri su, ja imam valjda na svakom prstu drugačiji otisak, baš sam gledal neki dan pod povećalom, WTF ????
#535
E, ovo je ultimativna istina.
Kad te netko pita kaj je sreća, možeš ti srat kolko hoćeš.
Ali kad ležiš na brdu kokaina s 50 top modela oko sebe, spremne da te op/po/služe(Stric_Jura ©) onda znaš kaj je sreća.
Da sam na njihovom mjestu, samo bi pio, drogirao se i prodavao oružje i dijamante.
Bez brige, bez pameti...
Kruha i igala...
#535
Mislim da su stvari krivo postavljene. Nisu bogati sretniji zato što su bogati, nego obrnuto. Sretniji ljudi se lakše obogate. Zato su i oni koji su zaradili bogatstvo sretniji od onih koji su ga nasljedili.
Pas te ne podnosi jer ločeš jabučni ocat.
Glede ovoga s novcem i srićom; pranje mozga, laž. To smatraju oni koji ne znaju za bolje, pa su robovi novca, žrtve sistema. Njihova srića nije ona istinska, koja proizlazi iz iskrenog rada i učenja, čime se stječu znanje i vještine. Osoba koja radi i uči ono šta voli, ili barem ono šta ne prezire, je zadovoljna osoba. Isto tako, uživanje u sitnicama, sitni gušti, u tome je nepresušni izvor radosti. Čovjekovu sriću zaokružuje i socijalna komponenta, u većoj ili manjoj mjeri i na različite načine, ovisno o osobi i okolini. Mnogi su bili radosni, zadovoljni, sritni i euforični, a nisu imali milijune novaca, brojne predmete i nekretnine, nisu imali dionice ni kokain ni prostitutke i šta sve ne. Takvih ima i sad, uvijek će ih i bit, jer nekima od nas materijalno bogatstvo, nekakva slava, promiskuitet i ostale zapadnjačke blagodati nisu od značaja, ne samo da nas ne privlače nego nas odbijaju. Nemojte kleknit pod ovakvim iluzijama, nemojte dopustit da vas programiraju ovakvim izjavama, tobože istraživanjima.
mislim da se Ajarovom psu sviđa samo Ajar, ostalih 30% je uništeno neprijatnim iskustvima...
moj pas nema nos
pa kako onda miriše?
grozno!
With the anonymity of the internet where one can be anything they want, it constantly amazes me how many choose to be assholes.
Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu
koji je, kao i svaki sluga tužnoga kralja, bio veoma
veseo.
Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak
pjevajući i pjevušeći vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu
rastegnutu licu uvijek se nazirao velik osmijeh
i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno
i sretno.
Jednoga dana kralj je poslao po njega.
"Pažu", rekao mu je. "U čemu je tajna?"
"Koja tajna, Veličanstvo?"
"Koja je tajna tvoga veselja?"
"Nema nikakve tajne, Veličanstvo."
"Ne laži mi, pažu. Naredio sam da odsijeku glave
i za manje uvrede od laži."
"Ne lažem vam, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu."
"Zašto si uvijek veseo i sretan? Ha? Zašto?"
"Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše
me Veličanstvo počastilo dopustivši da vam služim.
Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio
dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me
Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da
si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio sretan?"
"Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će
ti glavu", rekao je kralj. "Nitko ne može biti sretan
zbog razloga koje si mi iznio."
"Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih
vam ugodio, ali ništa vam ne krijem."
"Odlazi! Odlazi prije no što pozovem krvnika!"
Sluga se nasmiješio, n a k l o n i o i izašao iz sobe.
Kralj je bio kao lud. Nikako si nije mogao objasniti
zašto je taj paž tako sretan živeći od drugih ljudi,
noseći staru odjeću i hraneći se ostacima od dvorana.
Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika
i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.
"Zašto je taj čovjek sretan?"
"E, Veličanstvo, on je izvan kruga."
"Izvan kruga?"
"Tako je."
"I tako je sretan?"
"Ne, gospodine. Zato nije nesretan."
"Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesretan
si?"
"Tako je."
"A on nije."
"Tako je."
"Kako je izašao?"
"Nije ni ušao."
"Kakav je to krug?"
"Krug od devedeset devet."
"Stvarno ništa ne razumijem."
"Razumjet ćeš me samo ako mi dopustiš da ti iznesem
činjenice."
"Kako?"
"Dopuštajući svom pažu da uđe u krug."
"Da, prisilimo ga da uđe."
"Ne, Veličanstvo. Nitko ne može nikoga prisiliti
da ude u krug."
"Onda ga moramo prevariti."
"Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku,
sam će ući."
"Ali neće shvatiti da to znači postati nesretna osoba?"
"Hoće, shvatit će."
"Onda neće ući."
"Neće si moći pomoći."
"Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti
ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i
neće moći izaći?"
"Tako je, Veličanstvo. Spreman si izgubiti sjajnoga
slugu kako bi shvatio strukturu kruga?"
"Jesam."
"Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati
spremnu kožnatu vrećicu s devedeset devet zlatnih
novčića. Nijedan više, nijedan manje."
"Što još? Da za svaki slučaj povedem stražare?"
"Samo kožnatu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo."
"Do večeras."
Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja.
Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili
se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru.
U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu
vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo:
Ovo je blago tvoje.
To je nagrada
zato što si dobar čovjek.
Uživaj u njoj
i nemoj nikom reći
kako si je našao.
Nakon toga je zavezao vrec'icu za vrata slugine kuće,
pokucao i ponovno se sakrio.
Kad je paž izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja
gledali što se događa.
Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao
vrećicu i kad je čuo metalan zvuk koji je izlazio iz
njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na prsa,
pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga nitko ne
promatra i vratio se u kuću.
Izvana se čulo kako je sluga zakračunao vrata, a
uhode su provirili kroz prozor kako bi promatrali prizor.
Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim
svijeće. Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči
nisu mogle vjerovati što je ugledao.
Bilo je to brdo zlatnika.
On, koji nikad nije dodirnuo nijedan, sada je imao
čitavo brdo.
Paž ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao
kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i
razmicao praveći od njih stupove.
Tako je igrajući se i igrajući počeo praviti hrpe od
deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset,
tri hrpe od deset, četiri, pet, šest... Za to je vrijeme
zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset,
šezdeset... Dok nije napravio zadnju hrpu... Imala je
devet novčića.
Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još
jedan novčić. Poslije je gledao po podu i naposljetku
u vrećicu.
Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu pokraj
drugih i uvjerio se da je niža.
"Okraden sam!" povikao je. "Okraden sam! Prokletnici!"
Ponovno je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u
odjeći, u džepovima, ispod namještaja... Ali nije našao
ono što je tražio.
Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića
podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo
devedeset devet.
Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio
je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset
devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj,
ali devedeset devet nije.
Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Paževo lice
više nije bio isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica
napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta
bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali
zubi.
Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo
kako bi se uvjerio da ga nitko u kući nije vidio,
sakrio vreću medu drva. Poslije je uzeo papir i pero i
sjeo računati.
Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi
kupio svoj stoti novčić?
Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno.
Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi.
Nakon toga možda više i neće trebati raditi.
Sa sto zlatnika čovjek može prestati raditi.
Sa sto zlatnika čovjek je bogat.
Sa sto se zlatnika može mirno živjeti.
Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju
plaću i još nešto dodatnoga novca koji možda dobije,
za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno
da pribavi još jedan zlatnik.
Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je.
Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme
potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom
u palači u pet poslije podne pa može raditi do noći i
dobiti još nešto novca.
Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje
žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac.
To je bilo previše vremena!
Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im
ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo,
što manje budu jeli, više će moći prodati.
Prodati, prodati...
Postalo je vruće. Sto će im toliko zimske odjeće?
Čemu imati više od jednih cipela?
Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribavit
će svoj stoti zlatnik.
Kralj i mudrac vratili su se u palaču.
Paž je ušao u krug od devedeset devet.
Tijekom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove
kako ih je zamislio te noći. Jednoga jutra ušao je u
kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i
loše raspoložen.
"Što ti je?" upitao ga je pristojno kralj.
"Nije mi ništa, nije mi ništa."
"Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao."
"Radim svoj posao, žarne? Što još hoćete, Veličanstvo?
Da budem vaš komičar i lakrdijaš?"
Nedugo nakon toga krilj je otpustio slugu.
Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše
volje.
"Danas, kad smo razgovarali,sjetio sam se te priče o
kralju i slugi.
Ti, ja i svi drugi odgojeni sno u toj glupoj ideologiji.
Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo
sretni možemo uživati u mome što imamo.
Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo
ono što nam nedostaje...
A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na
početak i nikad ne možeš uživati u životu...
Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše
živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših
devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga.
Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli,
da broj sto nije okrugliji od devedeset devet.
Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred
nas kako bismo bili glupi, kako bismo vukli kočiju,
umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom.
Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi
sve ostalo isto. Vječno isto!
Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati
u svojem blagu takvom kakvo jest.
Ali pazi, Demiane. Priznati da je devedeset devet blago
ne znači da moraš napustiti svoje ciljeve. Ne znači da
moraš biti zadovoljan bilo čime.
Jer prihvatiti je jedna stvar, a prepustiti se druga.
Ali to je dio druge priče."
Jorge Bucay
U čemu se sastoji sreća? U tome da čovjek živi svoj, autentičan život. Da je kovač svoje sreće i da mu tu sreću, najvažnije, ne nameću drugi. Ako voliš peči kruh, budi pekar! Ako voliš žene, budi ženskar! No, nažalost ljudi se ubijaju da ispune ne ono što njima treba, što njih veseli i daje im smisao životu, nego ono što drugi od njih očekuju. Izabiru posao koji ih ne zadovoljava, pa onda nije čudo da su u njemu neuspješni što na kraju, ovako ili onako, vodi do nezdadoljstva materijalnim statusom. Imam jednog kolegu koji je vrlo uspješan znanstvenik, a usto je - što je u znanosti riijetkost - mogao uvijek od svoga posla sasvim lijepo i ugodno živjeti. Tajna uspjeha? Pitao sam ga. Odgovor: "Uvijek sam istraživao samo ono što me je interesiralo."
I da zavšim s citatom japanskog književnika Yukia Mishime: "Na dnu najdubljeg mora, ima jedna školjka, a u njoj biser - samo za mene". Nađite tu školjku i taj biser i bit ćete sretni!
531 - moj pas (njegov nos, točnije) aktivno sudjeluje još u kvalifikacijama tako da žene same otpadaju (iako se mogu dopasti). skloniji sam vjerovati više njegovu njuhu nego svojim "procjenama", da ne velim hormonima. 
532 - lemmy bijaše jednako takav, a i još poneki. problem je u tome što svi takvi misle da imaju neandertalske gene ("neće valjda mene") no tu već upada prirodna selekcija. 
533 - očekujem (dinamičan, jasno) parfem eau de œil, koji ću čuvati kao zjenicu oka svoga. 
534 - mujo, jesu tvoji blizanci jednojajčani ili dvojajčani? - jedan je dvojajčani a drugi je djevojčica. 
535 - puno novca, istina, ne čini sretnim ali nesreću čini znatno podnošljivijom. 
mnogo mudrosti,mnogo jada...što više znanja, to više boli.
Ne robujemo sebi nego društvenim običajima. Ako svi hoće voziti lude aute, istrgat ću se da i ja takav kupim, pa makar mi ne trebao niti mi pričinjavao zadovoljstvo. Hoćemo biti netko i nešto tako da ugađamo drugima. Trebaš prvo ugoditi sam sebi, pa ćeš onda moći ugoditi i drugima. Samo, čovjek treba znati što hoće. Ići za svojom zvijezdom i ne osvrtati se na druge. A ako ideš kroz život stalno se pitajući što će misliti ovaj, a što onaj, bit ćeš nesretan i ništa nećeš pošteno napraviti. U tome leži korijen nesreće. Ne žalimo se na svoje prihode što od njih ne možemo živjeti, nego zato što ne možemo živjeti onako kako mislimo da drugi žive.
Pis on ju :P
"rat race" je upravo to, utrka za imaginarnim "vrhuncima" ljudskog iskustva...
i zato "ljudi" kupuju brendiranu oblekicu, aute skuplje nego si mogu realno priuštiti...
da smo jasni, ja poštujem ljude koju su fokusirani na nešto i potrude se to ostvariti...
kao onaj čistač, smetlar iz VB koji si je htio kupiti Rolls-Royce, pa je rintao, štedio i na kraju si ga kupio i vozio čitav dan u penziji...
ja pak, da citiram pjesnika "nisam čovjek od jedne želje i pustit ću te (zlatnu ribicu koja daje samo jednu želju) iz inata.."
ja bih htio toliko toga, ali mi je najvažnije da mi je klinka živa i zdrava, žena isto, svi moji oko mene dobro, a ja si tu i tamo nešto priuštim, ali i iskoristim svaku priliku da doživim te stvari koje me zanimaju...
pa ako idem službeno u Ameriku i imam 60 h slobode, izrentam si auto i odvezem 1200 km u jednom smjeru da pogledam NP Grand Canyon... i to radim ja za sebe, ne treba me nitko dvoriti ni gladiti perom...
no dobro jedna nuru masaža uz egzotičnu djevu ne bi bila naodmet... fer-de-lance si miran sad ?
Ti si CTL monitor
Glede samog sebe - bio bi sretniji s više novca, ali ne zato što ću si već jednom kupit motor, kuću, auto itd... već zato što neću morat rastezat od prvog do prvog.
Treba mi samo da određene stvari postavim kako treba(sredit dom recimo), ostatak života nek imam dovoljno za život i održavanje doma i vozila(motor + auto[normalni]).
I ne, ne očekujem lovu na lotu ili u oporuci.
Jel to previše?
Nije sreca samo u novcima, sreca je i u nekim drugim stvarima. Nazalost, sve su jako skupe.
Za sreću je potrebno troje: zdravlje, ljubav i novac. Što je važnije? Sve troje je važno i jedno bez drugog ne ide. No, nije problem novac kao novac, bogatstvo kao bogatstvo, nego čemu ono služi. Novac ne smije biti samom sebi svrha niti gospodar čovjeka. Od novca ne treba praviti fetiš. Bogat je čovjek ne onaj koji ima mnogo novaca, nego onaj tko ne mora misliti na njega. Jesam li ja bogat? Jesam, jer mogu kupiti sve što mi treba. A što mi treba? E, to je pravo pitanje... Trgovci se žale na neradnu nedjelju zato jer nedjeljom kupuju "impulzivni kupci". Drugim riječima, nedjeljom ljudi kupuju ono što njima ne treba - a trgovcima treba. To je politika potrošačkog društva: treba povećati potrošnju, kako bi se mogla povećati proizvodnja, a iz proizvodnje proizaći nova potrošnja. Kad bi svi ljudi rekli da su zadovoljni svojim životnim standardom, nastao bi opći kolaps gospodarstva. Zato se neprestano stvara psihoza siromaštva, neimaštine, nezadovoljstva svojim niskim standardom i - na kraju - iluzija da se trošenjem novca može postići sreća. Ne može.
morrisoN
Glede ovoga s novcem i srićom; pranje mozga, ... Nemojte kleknit pod ovakvim iluzijama, nemojte dopustit da vas programiraju ovakvim izjavama, tobože istraživanjima.
imao sam i ja ovakve ideale do prije trideset jednu/dvije godine kad sam još bio kod roditelja na stanu i hrani
E, da, treba znati (naučiti se) živjeti od svog novca i svoga rada. Žele mi se neki mladi ljudi da nikako ne mogu izići na kraj sa svojim prihodima. Pa kažu, čim dođu do novca odmah odu negdje na kavu, negdje na ručak, žena si mora kupiti novu haljinu - a onda, kuku lele, nemaju za režije. Samo sam ih bijelo pogledao. Doista se na svoje prihode, ni po iznosu ni po redovitosti, ne mogu požaliti, pa ipak prvo mi je da poplatim račune, da kupim hranu, pa onda ono što preostane slobodno trošim. Ako ponestane novca znam čega se mogu odreći, na čemu mogu uštediti. Nije problem ako ne možeš popiti u lokalu pivo ili kavu, ako ne možeš otići na gablec, ako si žena ne može kupiti nove cipele ili haljinu, problem je ako nemaš čime platiti režije i, još gore, ako nemaš čime platiti kurh i mlijeko. U takvu se situaciju razuman čovjek nikad ne bi trebao dovesti.
Pas te ne podnosi jer ločeš jabučni ocat.
Glede ovoga s novcem i srićom; pranje mozga, laž. To smatraju oni koji ne znaju za bolje, pa su robovi novca, žrtve sistema. Njihova srića nije ona istinska, koja proizlazi iz iskrenog rada i učenja, čime se stječu znanje i vještine. Osoba koja radi i uči ono šta voli, ili barem ono šta ne prezire, je zadovoljna osoba. Isto tako, uživanje u sitnicama, sitni gušti, u tome je nepresušni izvor radosti. Čovjekovu sriću zaokružuje i socijalna komponenta, u većoj ili manjoj mjeri i na različite načine, ovisno o osobi i okolini. Mnogi su bili radosni, zadovoljni, sritni i euforični, a nisu imali milijune novaca, brojne predmete i nekretnine, nisu imali dionice ni kokain ni prostitutke i šta sve ne. Takvih ima i sad, uvijek će ih i bit, jer nekima od nas materijalno bogatstvo, nekakva slava, promiskuitet i ostale zapadnjačke blagodati nisu od značaja, ne samo da nas ne privlače nego nas odbijaju. Nemojte kleknit pod ovakvim iluzijama, nemojte dopustit da vas programiraju ovakvim izjavama, tobože istraživanjima.
Pogotovo kada ti po zimi, ujutro u šest, jugić neće upaliti, praiskonski osjećaj sreće. Pa onda iz tramvaja dok kasniš na posao gledaš sve one nesretnike sa mercedesima, bmw-ovima i audijima kako idu na jutranju kavicu u birc 😜
E, još jedno kukanje... Zar ne možete a ne misliti o tome kako su drugi sretniji od Vas samo zato što imaju bolje aute i bolje plaće. Umjesto da uživate u životu Vi zavidite onima za koje mislite da su sretniji od Vas. Zar ne znate reći hvala (Bogu, sudbini, svojim roditeljima, komu god) što imate auto i posao - dok milijuni drugih o tome mogu samo sanjati. I što znači ako zakasnite na posao? Hoće li Vam šef glavu otkinuti? Hoćete li dobiti otkaz ili kao u Staljinovoj Rusiji zbog toga ići tri mjeseca na "preodgoj" u radni logor? To je formula nesreće, ali neki ljudi, čini se, uživaju u tome da budu nesretni. Takvi se očito nisu u životu susreli s pravom nesrećom. Na kraju, za životnu pouku preporučujem čitanje jedne vrlo kratke Hemingwayove novele (short story), "A clean, well-lighted place".
e doture, post iznad je bio sarkazam...
ali da, vele neki da suze manje peku u Mercedesu nego u Dacii.... ipak mečka ima kožu pa samo skliznu 
