Amonijev nitrat: gnojivo, eksploziv ili…

Crveni dim potječe od dušikova dioksida (zapravo, to je dušikov oksid), NO2. Inače, kemija dušikovih oksida je dosta komplicirana, sve stoji u uzajamnoj ratvnoteži, N2O, NO, NO2, N2O4, N2O3, N2O5, a koliko će kojeg sastojka biti ovisi o koncentraciji plinova, kisiku, temperaturi i tlaku. Kako bilo da bilo, NO2 nastaje pri visokim temperaturama i uz obilje kisika, što se očito dogodilo pri eksploziji. Inače, po tom se dimu lako vidi je li negdje došlo do zagađivanja dušikovim oksidima (mnogo sam ga puta vidio - i tamo gdje ne bi trebalo). Usto ima nekakav kiselkasto-zagušljiv miris, vrlo karakterističan. 

Što rade u Kutini? Prvo, spajaju dušik i vodik u amonijak. Amonijak je bazbojan plin, oštrog mirisa. Potom amonijak spaljuju na platinskoj mrežici (katalizator) da bi dobili dušikove okside, koji potom u reakciji s vodom daju dušičnu kiselinu. No dobro, ne treba se sav NO2 prevoriti u dušičnu kiselinu (i nitrate). Nešto se može ispustiti i u zrak (da se vidi napredak). 

Jesmo li sigurni da poticemo iz Irana? Jer ovolika kolicina BMK sto mi 2.700 tona amonij nitrata stoji na puskomet centra grada mogla bi biti svojstvena nama.

S malom razlikom doduse.

Mi bi pokrali ono zito iz silosa prije eksplozije

Jesam i to, ali na način od kojeg mi se danas diže kosa na glavi. Naime, dodao sam karbidu malo hipermangana (katalizator) a zatim ga prelio 30%-tnim vodikovim peroksidom. Nastala je smjesa kisika (ne zraka!) i acetilena koju sam poslije palio električnom iskrom. Od staklene boce ne bi baš ništa ostalo, a od plastične svakojaki zanimljivi oblici. 

 Nekad davno dok sam isao u srednju školu i od tad nikad vise, jer mi je jednom malo falilo da ostanem bez ruku.

Za one koji se sprdaju s Libanoncima samo podsjetnik na Duboki Jarak, kad smo usred rata ostali bez gomile oružja na sličan način.

Jedina razlika je što su oni sad izašli na ulice siti korumpiranih političara, a mi smo pljeskali Franji i Šušku.

Ne branim nikoga, ali Duboki Jarak i ovo baš nije isto, ne samo što se u Bejrutu radi o znatno većoj eksploziji (ekslodiralo je 40, a na 400 t TNT-a, jer eksploziv čini oko 10 % mase granate).  Skladište municije nije bilo na trgu Bana Jalačića i, koliko znam, nije stradao nitko osim vojnika koji su sami skuhali ovu kašu, jer im se nije dalo skidati upaljače s granata. I to treba znati, da trotil ne može bez upaljača eksplodirati. Ako upaljač zakaže, topovska granata  neće eksplodirati čak ni ako udari u 30 cm debeo oklop bojnoga broda (razantna vatra!), probije ga te završi u njegovoj utrobi (viđeno u ratu). Osim toga, skldišta municije se uvijek grade tako da njihova možebitna eksplozija izazove što manje štete, dok je amonijev nitrat u Bejrutu držan u običnom skladištu, na posve neprikladan način. (I ne znam što bi naša, vojna i civilna vlast bila kriva tome što se netko na nižoj razini ponaša neodgovorno i zanemaruje propise. Treba li ministar prometa dati ostavku kada se netko napije i ubije nekoga na cesti?) 

Molim lijepo, o kakvoj je to obuci riječ? Bio sam samo vojnik (u JNA), vez ikakvog, pa ni vojničkog (desetarskog) čina,  i tamo već u prvih mjesec dana naučio vrste eksploziva (barute, brizantne, inicijalne), a pucajući iz puške i minobacaća imao sam i te kakvu zornu obuku kako svaki od tih eksploziva djeluje. Naučio sam kako se montira i zašto se montira upaljač na minu minobacača od 82 mm, što pri njenom bojnom djelovanju radi svaki od te tri vrste eksloziva. Čuo sam kako mina ide prema dnu cijevi, gdje će će udariti u udarnu iglu koja će upaliti incijalni eksploziv, potom barutno punjenje (koje sam vidio na mini - izgledaju kao vrećice za čaj), potom slušao kako mina izlijeće iz cijevi gonjena barutnim plinovima, a nedugo zatim kako detonira trotil (ne TNT) pri udaru u tlo. Učio sam i kako djeluje inercijski uplaljač, koji se aktivira tek pri izlijetanju mine iz cijevi (i zašto se baš tada aktivira). I sve je to spadalo u osnovu vojničku, ne časničku ili i dočasničku obuku. Obuku koju je sa mnom prošao i vojnik koji je imao samo 4 razreda osnovne škole i koji nije, između ostalog, znao gledati na sat. I sad se netko u ovoj rubirici nađe pa kaže da artiljerijski časnik nije imao pojma o svemu tome (nije znao čemu upaljač na granati služi itd.), jer se ministar obrane (ili sam predsjednik Tuđman) nije pobrinuo da ga tome nauči! Ma ite, molim vas! Riječ je o našem primitivizmu, o onome "pa nebu se baš meni to desilo!". 

Može se raditi usporedba između svega i svačega, pa tako i između podmornice i singerice. No kako se i zašto rade usporedbe, drugo je pitanje. Neprimjerene i neinteligentne usporedbe ne ostavljaju dobar dojam. 

Ajdemo razmotriti siutuaciju u Dubokom Jarku. Je li skladište streljiva izgrađeno na propisanom (za civilne neopasnom) mjestu? Da. Je li izgrađeno na propisan način? Da. Jesu li streljivom rukovali kvalificirani ljudi? Da. Tko je odgovoran? Onaj tko je rukovao tim streljivom, jer svaki je vojnik je odgovoran za upotrebnu i sigurnost povjerene mu opreme. Ako je časnik izdao zapovijed da se streljivo slaže u skladištu na nepropisan način, nitko tu zapovijed nije mogao opozvati osim onoga tko mu je nadređen. A takvog nije bilo ili je poginuo zajedno s njime. Tako funkcionira sustav odgovornosti u vojsci. Evo primjera. Nakon bojevog gađanja minobacačima, mi smo se vojnici, suprotno propisima, vozili u istom kamionu s neutrošenom municijom. Kamion je, suprotno pripisima, bio neobilježen (zastavicama i sl.) kako bi dao svima u prometu na znanje što prevozi. Što sam ja kao vojnik mogao učiniiti? Mogao sam pobjeći iz kamiona i zatim biti izveden pred vojni sud zbog dezertiranja. Mogao sam se nakon događaja prijaviti na raport višem časniku, no samo uz znanje onog nižeg, dakle onog tko je izdao zapovijed. Možeš si mislit! Ja bih rekao da je bilo ovako, a svi bi drugi tvrdili da je bilo onako, pa bih još bio ukoren zbog nediscipline, ako mi ne bi nešto i političkog nadodali. U vojsci ne smiješ javno reći ni da ti hrana ne prija, a kamoli što drugo. Ukratko, u vojsci se točno zna područje slobode odluke i područje odgovornosti. Ako je zapovijed "Po neprijatelju koji juriša brzom paljbom počinji", onda je vojniku slobodno da puca po kojem god neprijateljskom vojniku koji juriša, ali ne smije pucati u zrak ili u zeca. Ako je zapovijed "Slaži granate s upaljačem u sanduke" onda se granate slažu s upaljačem i moli Boga da se nešto ne dogodi. 

Lijepo bi to bilo da bude onako kako Visak kaže, ali ne može biti. Kako to postići? Kako postići da se svi ponašaju po propisu? Hoćemo li uz svakog vojnika, svakog vozača, pa i svakog zaposlenoga staviti nekakvog inspektora, nadozornika, pa ćemo još zaposliti nadzornike nadzornika? Ni u civilu to ne bi išlo, a kamoli u vojsci. Civilizacija počiva na pretpostavci da se ljudi ponašaju odgovorno, prema propisu i zakonu. Ako se zakon krši, slijede sankcije. A ako se ljudi ne ponašaju odgovorno i ne misle ni na zakon ni na sankcije, što onda? Tko mi može jamčiti, kad sjednjem u auto, da vozač neće prekrišiti nijedan prometni propis? Tko mi može jamčiti da me vojnik na straži neće tako, iz gušta ustrijeliti? Tko moža jamčiti ikome da neću uzeti sjekiru i ubiti prvog čovjeka kojeg sretnem na ulici? Zar ćemo u ime sigurnosti živjeti u logoru? Uz slobodu ide i odgovornost, što više slobode to više odgovornosti. I uvijek će biti nesavjesnih i neodgovornih pojedinaca koji će izazivati nesreće. 

Problem je s vama da uopće ne razumijete kako funkcionira vojska, ne razumijete sustav subordinacije, pa mislite da je vojska nekakva civilna institucija, gdje svaki vojnik može diskutirati s nadređenim o njegovim odlukama (kao ja sada s vama) ili pak mobitelom nazvati ministra, pa mu reći što ne valja.  Toga nije nikad bilo niti će ikada biti. U vojsci postoji naređenje-izvršenje, a vojnik ne smije ni usta otvoriti ako mu nadređeni to ne dozvoli. Da tako nije, vojska ne bi mogla funkcionirati ni u miru a kamoli u ratu. Tko je kriv, teško je reći (jer su svi svjedoci mrtvi), no moja tri pitanja i potvrdna odgovora na njih odbaciju svaku krivnju viših institucija. (Ili mislite da državno tužilaštvo ne bi nešto poduzelo da je bilo elemenata krivnje u nekom drugom osim u poginulim vojnicima?)